Božić u crnogorskim planinama - 3. dio

28 Siječanj 2014

Napustili smo Lipovo u večernjim satima i spustili se u Kolašin. Tamo smo pronašli birtiju s internetom. Plan nam je ujutro poći na Bjelasicu.

Međutim, na stranicama skijališta na Bjelasici ne najavljuju ništa osim gustih oblaka. Za tren smo promijenili plan i prešli na sljedeće odredište  s liste želja  - kanjon Mrtvice. Počinje na 200 m nadmorske visine i ne moramo se brinuti za oblake. Sjedamo u auto i spuštamo se niz kanjon Morače nekih 30-ak kilometara do Međuriječja koje je na glavnoj magistrali. S tog mjesta treba pronaći odvojak na cesti prema Mrtvom Dubokom. Manjušni, izbljedjeli putokaz pronašli smo tek nakon trećeg prolaza kroz Međurječje. Treba skrenuti na cesticu koja prije izgleda da vodi u dvorište obližnje kuće nego u kanjon. Ubrzo prelazimo željezni most i na prvom makadamskom odvojku parkiramo i odlazimo na spavanje. Kanjon ćemo potražiti sutra.

Ujutro se budimo u magli, ne vidi se niti do obližnjeg stabla. Ustajemo se i doručkujemo. Magla se pomalo diže i taman kad smo namjeravali poći u potragu za stazom, pojavi se mještanin. Naravno, uputit će nas ali moramo preko njegove kuće na kavu i rakiju. Već smo naučili da je otpor uzaludan i udovoljili smo domaćinu. To je ispalo više nego dobro jer smo čuli mnogo o Mrtvici i njenom kanjonu kao i o planinama uokolo. Bogati informacijama, krećemo. Već je velika ura, ali nema veze, nismo visoko na planini a kanjon bismo trebali svladati brže nego dosadašnje ture. Prvo se spuštamo u kanjon i prelazimo rijeku preko starog kamenog mosta - Danilov most.

Ispod se pjeni Mrtvica koja nas je iznenadila svojom snagom. Kilometar dalje se uljeva u Moraču. Tu smo se pitali tko se u koga ulijeva s obzirom da se učinilo kako je Mrtvica veća, šira i brža. Kaže domaćin da nije. A, dobro. Staza se uspinje od makadama koji vodi prema uskom dijelu kanjona.

Stižemo do zadnjih kuća i otvara nam se pogled na divovske litice Maganika što se strmo obrušavaju u Mrtvicu. Kažu da kanjon dubok na mjestima i do 1100 metara a najveće okomite stijene veće su od 600 metara! S druge strane su klisure Moračkih planina. Jednako moćne kao i one maganičke. Pomalo ulazimo u kanjon i uska stazica je jedino mjesto kojim se može kretati.

Ta staza djelo je JNA. Inžinjerija ju je probila kako bi omogućila stanovnicima Velja Dubokog brži pristup do Međurječja. Tako se, umjesto 10-ak sati hoda preko Moračkih planina može doći do Velja za svega tri sata kroz kanjon. Suprotno našem mišljenju, nisu je izradili politički zatvorenici onoga doba s mašklinima i lopatama već inžinjerija i pješadija uz brdo eksploziva.

Razmjere staze tek počinjemo naslućivati. Prvo je usječena u šumovite kosine i kroz koju stijenu. Kako se kanjon sužava staza je sve više ukopana. Oduzima dah jednako kao i kanjon. Zapravo, čini simbiozu ljudskog rada i prirode. Iako agresivno uklesana, nekako se stapa s okolinom i omogućava svakome da vidi skrivena čuda Mrtvice.

Bez staze ne postoji jednostavan način za prolazak kroz kanjon. Preko uskih klisura se ne može a divlja voda rijeke prijeti svakome tko bi se usudio proći je kajakom. Iako stanovnici Velja Dubokog već odavno idu cestom i ne koriste stazu, JNA je ostavila vrijednu ostavštinu budućim generacijama ljubitelja prirode.

Dok se tako mislimo o puteljku, dolazimo na Kapiju želja, već pri početku kanjona. Dvije navaljene stijene čine prirodni most iza kojeg je mirno, duboko jezero u kojemu se ogleda šuma. Sjaji tirkiznom bojom i nevjerojatno je da postoji tako mirno mjesto među divljim brzacima i baš se do njega dođe kroz te dvije stijene.

Ljudi uglavnom dođu do Kapije, fotkaju se i idu natrag. Nakon toga stazica je uža, zarasla. Ide uz vodu pa se diže i stotinu metara iznad brzaka i opet dolazi na rijeku. Ne spušta se nigdje i ide lagano uzbrdo ali je pad u kanjonu toliko strm da se za tren nađete opet na vodi. Klisure je teško opisati. Visoko se uzdižu i tek kad uspoređujete bukove šume na policama dobivate ideju koliko je to. Dolje su stabla od 15 m, već na sljedećoj polici izgledaju kao čačkalice a ona na vrhu su stopljena u jednolične smeđe mrlje. Nikada u životu nisam sporije hodao. Aparat je stalno u ruci, detalja je bezbroj. Stijene, kanjon, voda i staza neprestano se mijenjaju. Svakih stotinjak metara je novi detalj koji zaokuplja pažnju - izvor što baca vodu kao šmrk, odlomljena gromada veličine zgrade, potok što se obrušava negdje s neba, žuta ploča što sjaji na na nedohvatljivim visinama, crnilo špilje preko puta staze...

Taman kad smo pomislili da smo sve vidjeli dolazimo na Mrtvičke grede. Staza je tu ukopana u okomitu stijenu, 50 metara nad vodom, dvjestotinjak metara u dužinu. Nevjerojatno je.

Kanjon se nastavlja i ne vidimo da se širi a stijene postaju niže. Izlaza još nema na vidiku. Zato ubrzavamo. Nakon nekog vremena, konačno se počinje otvarati. Dan je odmakao i hodamo još pola sata pa se okrećemo. Ipak, od ulaza u kanjon treba 3,5 sata do Velja Dubokog. Bez pristupa od Međuriječja. Vidjeli smo što smo htjeli i s noge na nogu se vraćamo, iznova guštamo u kanjonu. Kod auta smo s upaljenim svjetiljkama.

Tko god ide put Crnogorskih planina, neka si uvrsti Mrtvicu u plan. Zbilja se isplati vidjeti je. I nije nekakva šetnjica već predivna, dobra cjelodnevna tura. Od početka do kraja kanjona popenje se gotovo 1000 m visine!

Tekst: Marin Glušević

Fotografije: Marin Glušević i Katja Milišić - Kate