Božić u crnogorskim planinama - 2. dio

22 Siječanj 2014

S Komova smo gledali prema sjeveru. U daljini su se bijelili vrhovi Durmitora. Bliže nama stršili su još neki zubovi. Sinjajevina!

 

 

 

Najveća crnogorska planina. Površinom, ne visinom. Nikada me nije pretjerano zanimala jer je to nekakvo divovsko planinsko prostranstvo, visoravan bez izrazitih vrhova. Barem sam tako mislio. Guglao sam po svim planinama osim po njoj. Već sam isprintao sve papire s osnovnim podacima o mjestima na koja smo poželjeli poći.  Jutro pred put, dok sam dovršavao šalicu kave i vrtio po monitoru fotke planina, Google me bacio do fotke Babjeg zuba. Na Sinjajevini! Oštri vrh i divovske litice širom su mi otvorile usta. Stigao sam jedino napisati olovkom sa stražnje strane papira ''Babji zub, Kolašin - Gornje Lipovo 15 km''. 

 

 

Dakle, spustili smo se s Komova, večerali na Trešnjeviku i krenuli put Kolašina i Gornjeg Lipova. Uska cestica se pretvorila u makadam. Stigli smo u Gornje Lipovo. Vidimo svjetlo samo u jednoj kući. Nećemo nikome smetati, kasna je ura, parkiramo na livadi uz makadam. Nismo vidjeli nikakve planinarske oznake i ujutro ćemo se raspitati po selu za stazu, s obzirom da smo već iskoristili sve informacije koje smo imali o Sinjajevini.

 

 

Ujutro se imalo što vidjeti. Golemi vrhovi Babjeg zuba i ostale planine i litice oko Lipova nikako se nisu uklapale u moje viđenje Sinjajevine kao nepregledne visoravni. Spremili smo opremu i krenuli prema kućama, pozdraviti mještane i saznati za stazu. Barem sto metara prije nego smo stigli do prvog praga pojavila se baba u dvorištu vičući da dođemo na kavu! Odbili smo je uz obećanje da ćemo svratiti po povratku. Pokažem prema Babjem zubu i pitam je kako se dolazi do tamo. Pogleda me čudno, malo se nakrivi. Sinko, nije ti to Babji zub! To je Gradište.

 

 

 

Uputila nas je u pravom smjeru. Babji zub ili Torna, kako se još zove, je iza šumovitog brda, ne vidi se od kuće. Šumska vlaka nas je povela u prokrčeni usjek. Našli smo samo jedan putokaz. Ubrzo se je otvorio i pogled i ugledali smo ga. Strava. Strme litice uzdizale su se visoko pred nama. S lijeve strane se otvarala strma dolina.

 

 

 

Iako više nije bilo nikakve oznake, potpuno nam je bilo jasno da moramo u tom smjeru, preko onih zidova ne možemo. Prema dolini nije bilo staze. Dočekala nas je gomila srušenih stabala i grana. Veliki požar učinio je svoje i sad treba sve to preskakati, zaobilaziti, noge propadaju kroz snijeg među grane, a vrijeme teče tako sporo. Nikako preći tu dionicu. I, konačno, oslobodili smo se šume. Dolina se otvorila pred nama. Velika je, ide sve do podnožja Torne.

 

 

 

Snijeg je postao tvrd poput betona i stavljamo dereze. To je dobro jer noge više ne propadaju i može se brzo uspinjati. Zagrabili smo uzbrdo s glavom u tlu. Moramo nadoknaditi vrijeme izgubljeno u šumi. Ubrzo smo na prvom prevoju i tamo se ima što vidjeti. Ogromna lavina očistila je stotine metara padina i nagomilala snijeg u dnu udoline. Protegla se uzduž cijele istočne strane planine, koliko god daleko se moglo vidjeti. Nikakvo čudo s obzirom na toplo vrijeme. Nastavljamo uspon po njenome rubu.

 

 

 

Pomalo izlazimo iz tog područja i sad je pred nama je netaknuta bjelina koja se sve strmije uspinje prema sedlu koje je logičan smjer uspona. Kako hvatamo visinu i dan odmiče, postaje sve toplije. Izlazimo iz sjene planine na sunce i podloga više nije zaleđena. Na sedlu smo. Babji zub je pred nama okrenut svojom sjevernom stranom. Strmi je to uspon, kombinacija stijena i leda. Nemamo ideju kuda se trebamo uspinjati, za ovaj direktni uspon nemamo opremu a ni muda za krenuti tamo bez opreme. Uspinjemo se uz ravniji dio padine do grebenčića s desne strane. Namjeravamo zaokrenuti prema jugu, nadajući se povoljnijoj padini. Opet strme stijene. Iznad nas je nekakva zasnježena rampa i uspinjemo se prema njoj. Na suncu smo. Toplo je, sigurno je 10-ak stupnjeva. Odozgo padaju komadi snijega i leda.

 

 

I vraćamo se, zabucali smo put. Klasični uspon sigurno ne ide preko te rampe pa se spuštamo. Još malo zaobilazimo prema jugu i gledamo niz vrh. Litice se protežu su dokle god možemo vidjeti. Gledamo na sat. Polako ćemo natrag, nema smisla tražiti put, sad više nema vremena za to. U spustu smo uživali koliko i u usponu. S noge na nogu, niz dolinu. Pojavilo se i sunce u njoj preko onoga sedla i kratko obasjalo cijelu dolinu.

 

 

U selo stižemo sa zadnjim svjetlom. Ista baba nas je dočekala na pragu. Smješta nas uz peć, pomalo se okuplja cijela obitelj. Vadi se sir i svježe pečeni kruh. Ima i vrućeg bureka! Dobro su nas nahranili.  Skuhali kavu. Nalili 4-5 rakija. Odbijanje nije došlo u obzir, njima je, ima biti, velika uvreda ako se ne uzme sve što se ponudi. Pa su nas iz kućice s peći premjestili u veću kuću u kojoj žive i nastavili s natakanjem rakije i nuđenjem hrane. Teško smo se odhrvali toplom prijemu i pobjegli u noć. Odužili smo im se na jedini mogući način. Kupili smo veću količinu nevjerojatno ukusnog sira kojega rade i prodaju u Kolašinu. Na udobnom kauču saznali smo mnogo o Sinjajevini. Odlučili smo se ostati još koji dan na toj planini i sutra krenuti na Gradište ili Jablanov vrh. To su česta odredišta planinara koji ljeti tu pohode u velikom broju.

 

 

Jutro je počelo s oblacima. Oni predivni vrhovi sad se ne vide. Svejedno krećemo. Naravno, nismo mogli proći kroz selo bez kave i bićerina rakije. Put vodi kilometrima makadama kojeg je moguće presjecati stazom kroz udolinu. I jedno i drugo vode do uskog prevoja odakle započinje spomenuto nepregledno planinsko prostranstvo Sinjajevine. S njega se lijevo skreće prema Gradištu, desno za Jablanov vrh. A mi smo u oblacima. Vidljivost je sve manja kako se uspinjemo.

 

 

Krenuli smo prema Gradištu. Staza je markirana i našli smo putokaze na mjestu skretanja s makadama prema vrhu. Dalje nema ničega jer je sve pod snijegom. Krećemo se prema nekom pretpostavljenom pravcu. Bijelo je dolje i gore, pomalo sablasno. Iz magle se pojavljaju kućice. To su katuni u Jablanovom dolu, ljetne staje. Valjda. Vidljivost je nikakva! Okrećemo se natrag, shvaćamo da možda i nismo na dobrome pravcu. Ne uspinjemo se, a trebali bismo. Gradište i nije toliko blizu od tog mjesta.

 

 

Nalazimo putokaz prema Jablanovom vrhu. Tražimo markaciju koje nema. Pratimo stope stare nekoliko dana za koje pretpostavljamo da vode u željenom pravcu. I one se stapaju s bjelinom i ponovno nemamo ideju gdje smo. Idemo natrag, više nam nije gušt bauljati po magli. A skupili smo već i dovoljno sati hoda po planini da možemo kazati kako smo zadovoljni bar s te strane. Makadamčimo do sela da malo produžimo hodanje.

 

U selu nas čekaju uštipci. Nakon dugog opraštanja s ljubaznim domaćinima sjedamo u auto i spuštamo se prema Kolašinu - idemo na pivo u birtiju. A u Lipovo se ne vraćamo bez maslinova ulja, vina i travarice. Ako oni mogu nama, treba im vratit istom mjerom!

 

Tekst: Marin Glušević

Fotografije: Marin Glušević i Katja Milišić - Kate