Jamarenje u inozemstvu - Uništa

16 Siječanj 2014

Najljepše je kad te netko pozove na akciju i ne moraš misliti o opremi, večeri i jami. Tako smo pošli jamariti u Uništa s Kaštelanima. Dakle, u inozemstvo.

Malo mi je nevjerojatna činjenica da je to selo u BiH iako je tek koji kilometar udaljeno od ceste Sinj - Knin i nalazi se u samom podnožju južnih dinarskih padina.

''Stanovnici sela Uništa, podno Dinare, dva kilometra unutar granica BiH, ni danas ne znaju kome zapravo pripadaju. Žive u Bosni, a sahranjuju se u Hrvatskoj.

Administrativno pripadaju općini Bosansko Grahovo, od čijeg središta ih dijeli 70-ak kilometara, a do Kijeva u susjednoj Hrvatskoj, odakle dobijaju struju i u kojem im je sve - i pošta, i trgovina, i liječnik - svega je 12 kilometara.''

Na toj granici EU i ostatka svijeta nema ni stražara, ni rampi, niti nas tko zaustavlja niti što pita.  A ljubazni domaćini pričaju i pričaju o bezbroj dogodovština vezanih za političko podvojeni život. Iako je sve ispričano kroz šalu, ne može se sakriti gorčina situacije. Sliježemo nemoćno ramenima skupa s njima i prebacujemo priču na onu našu - jamarsku.

Naravno, mnogo je jama oko Uništa. Pokazuju domaći prstom na sve strane oko sela. Ona naša je tamo gore, lijevo od Velikog Bata, baš iza grebena. Mrgodim se jer je obećano 15 minuta do jame a sad mi je jasno da će to ipak biti malo duže. A još jasnije mi je postalo kad smo se krenuli uspinjati nakrcani užetom - po onom principu - bolje da ima nego da fali.

Padina postaje sve strmija i odavno smo napustili stazu. Veličinu golih, travnatih padina je nemoguće procijeniti pogotovo ako su leđa svijena pod rusakom. Ukratko, beskrajne su. 15 minuta se pretvorilo u 2 sata uspona, gotovo bez pauza. Tješim se time što ćemo riješiti jednu veliku seosku tajnu - strašnije jame od ove ne znaju ni iz najstarijih priča, a dubine su mnogi su predvidjeli i svi su se složili da završava negdje ispod sela.

Mislim se tako a znoj mi se cijedi s čela ispred dva osrednja ulaza u jamu. Gledamo se neko vrijeme u tišini, lagano dolazeći do daha. Tad je netko bacio prvi kamen. Uslijedio je i drugi, treći pa jedan malo veći... Prvo nešto pada pa dugo klapa. Bojim se iznijeti pretpostavke, domaćin nas gleda širom otvorenih očiju. Ne znamo, moramo dolje. Kratka raspodjela opreme i dužnosti pa ulazimo.

Ona dva ulaza su spojena već na 5 metara dubine. Crtam. Vertikala 40 m. Dolje vidim postavljače kako me čekaju prekriženih ruku. Sve je jasno, već su bili na dnu. Šteta da se sve tako brzo završilo.

Jasno mi je i ono pusto klapanje bačenog kamenja - strmi sipar spušta se jednolično do dubine od 65 metara i jama završava kad kamen stigne do suprotnog zida.

Jama pod Dražicom, 21.12.2013.

Dogovorili smo se da ćemo se dolje malo zadržati, da ne razočaramo selo. Vrtimo artefakte prošlosti po dnu - stare teče, nedefinirani metal, i vreću kojoj ne želim znati sadržaj. Ima i nešto kostiju od razne živadi. Dozivaju nas izvanka, a mi tiho odgovaramo da izgleda kao da smo vrlo duboko. U jednom trenutku je vrag odnio šalu pa smo požurili vani - termometar je pokazao 1 stupanj što se itekako osjetilo na prstima.

Oni što su prvi izašli već su krenuli niz padinu jer je potrebno zapaliti vatru za gradele. Druga grupa je dočekala mrak na jami.

S upaljenim čeonama nije bilo problema s traženjem puta do sela - treba samo držati pravac prema najsjajnijem svjetlu u selu, onom na okretištu i to je to.

Dočekalo nas je znatiželjno selo i obilata večera. Još smo dugo pričali uz čašu vina. A o čemu drugome nego o političko-pravno-društvenoj situaciji u nesretnim Uništima i jamama koje još treba istražiti. 

Tekst i fotografije: Marin Glušević