Alpinistička škola - vikend v5.0

02 Svibanj 2013

I tako napokon dođe nestrpljivo iščekivani petak, jer danas poslije posla idemo u Paklenicu!!!

 

 

 

 

 

Naravno, kao i uvijek kada najmanje treba, u zadnji tren se pojavljuju nekakve komplikacije na radnom mjestu, svatko uporno i nemilosrdno traži još djelic mog vremena i energije iako je davno prošlo 6 sati, i tako u nedogled... Nekako uspijevam zaustaviti taj proces, jedan dio problema rješavam u hodu, a drugi dio energično „guram pod tapet“ uz obećanje da cu to obaviti odmah sutra...( svakako :D) , napuštam ured i aktiviram zabranu poziva na mobitelu...tehnika narodu!

Palim auto i gaaas do doma skupit stvari, brzinsko tuširanje i žvakanje ručka u trku niz skale. Ispred auta su već Bocko i Antonio, idemo po Teu, kasnimo samo akademskih 15 minuta i vikend počinje!

Čim smo krenuli, nervoza i priša nestaju, a mjesto zauzima uživancija i zafrkancija. CD u autu većinu vremena odbija poslušnost, ali unatoč tome Tei smo do Starigrada pustili sve splitsko-dalmatinske hitove vrijedne spomena, sa naročitim naglaskom na uvodnu špicu iz „Našeg malog mista“. Oko 10 navečer eto nas u Starigradu, parkiramo kod Dinka, tamo je već milijun ljudi, gužvara... prvo je na redu jedno hladno pivo, za isprati grlo. Svi su veseli kao mala dječica zadnji dan škole prije ljetnih praznika, pa zafrkancija i cerek traju dugo u noć...

 

Novo jutro, novi dan, 6 je sati a Bocko je već na nogama... Pakiramo se, bacamo nešto hrane u kljun i idemo u kanjon. Sređujemo opremu, još po koji zalogaj, pokušavamo popiti onaj užas koji sam na brzinu skuhao, trebala je to biti nekakva instant kava a ispala je instant bljava ( izvedenica riječi „kava“ i riječi „bljak“ :D ) pa ipak odustajemo od te namjere.

 

 

Pokret, malo naprijed, pa malo uzbrdo, pa malo kod zeke preko potočića, pa još malo preko „siparčića“ i eto nas ispod smjera. Prva naveza su Tea i Daša, druga Ana i ja, penjemo „Danaju“ 5b. Bocko i Antonio idu penjati, a što drugo nego Mosoraški ! Kako smo bili vrijedni i rano ustali, tako nikoga nije bilo ispred nas u smjerovima, pa smo u miru mogli penjati bez straha od bovana iz visine.

 

Lijepo napredujemo, Tea je izabrala uistinu izvrstan smjer, i nakon kakvih 100-njak metara i 3 dužine eto nas na kraju. Izlazimo na lijepu i široku stijenu, u daljini se čuju pucnjevi, ali ne od pušaka već od pogleda koji puca na sve strane :D

 

 

Na tom mjestu počinje novi smjer „Brid za veliki čekić“ 5b od kakvih 150 metara, pa lagano krećemo. Gledam oko sebe, već je dosta penjača u stijeni ispod i oko nas, prizor je vrlo impresivan. Pokušavam tu divotu uhvatiti foto aparatom, ali dojam velike stijene i malih čovječuljaka koji polagano ali uporno idu prema gore, leća objektiva na „idiotu“ jednostavno ne može prožvakati.

 

 

 

Dolazimo do prvog detalja, prečnica u lijevo. Zbog onih tko zna koliko metara ničega ispod nogu, imao sam dojam teže ocjene od onoga što piše u vodiču, ali to je ipak samo stvar adrenalina i stanja u glavi.

 

 

Ubrzo opet prečnica sa desne strane do jedne male police sa još manjim stabalcem i impresivnim pogledom.

 

 

 

Gledam u pravcu Velebita, i vidim kako oblaci postaju sve gušći. Valjda neće kiša...

 

 

Penjemo jos dvije dužine i padne prva kap....pa druga... pa treća...pa pedeseta... pomislim, ma sad će to stati...evo samo što nije... hmmm...hmmm....mrmlj....mrmlj... i eee, (kako ono kažu na HTV-u) „hebi“ ga!!

Uhvatilo me taman u polovici dužine, „penjačice“ se instantno transformiraju u „klizačice“, dolazim nekako do sidrišta uz obilato našpanavanje sa sidrišta, vidim 3 tužna lica kako gledaju u nebo. Šefica nas gleda ozbiljnim pogledom i kaže: „ Djeco... ajn, cvaj, absajl !!!“ Penjat se ovako ne može, pred nama je još jedna malo lakša i dvije malo teže dužine, stijena je u čas postala klizava a neki zločesti zeko (ili više njih) je premjestio svoj mali potočić negdje na vrh stijene. Spajamo konope, pripremamo reversa, kruške i zamke za prusike pod budnim okom Tee. Sve provjeravamo nekoliko puta i jedan po jedan idemo dolje. Tea se spušta prva, traži sidrišta, ja idem zadnji, metem pod i perem suđe... :D

 

 

Jedno sidrište ispod, i već smo mokri do mudanata, a hladnoća se lagano uvlači pod kožu. Izvlačenje konopa djeluje odlično na krvotok i hladnoća se na tren povlači. Zapuhne vjetrić i eto nje opet al ovaj put sa čvrstom namjerom da uđe malo dublje u kosti. Kako u dobrom društvu vrijeme brzo prolazi :D, već je 5 sati popodne, kiša ne prestaje a nas čeka još 5 dužina za absajl. Još jedna dužina sa zanimljivim pogledom u ništa ispod sebe :D , i eto nas na onoj maloj polici, stisnuti uz stijenu ko 4 hobita. Dodajemo jedno drugom karabinere, gurtne, konop, radimo polako jer je malo tijesno za četvoro. Tea nas budno promatra, ali promatramo i mi nju što nam ulijeva osjećaj sigurnosti. Zanimljivo je kako se promjena u okolišu odražava na stanje duha, kada hladnoća, vjetar i kiša dođu po svoje. Tada na površinu izbija zajedništvo i kompatibilnost ekipe, pri čemu se stvara nekakva neraskidiva veza. Kako vrijeme prolazi sve smo umorniji, čokoladice smo već pojeli, hladnoća je sve upornija ali zafrkancija ne prestaje. Pričamo o toploj kavi, suhoj odjeći i hladnoj pivi koja nas čeka za nekoliko sati u Dinka. Pričamo i o Bocku i Antoniju koji sada skaču od sreće jer su im suha odječa, hrana i novci zaključani u mom autu :D Već smo se ranije čuli sa njima na mobitel, kiša ih je uhvatila u zadnjoj dužini pa su bez problema izašli na vrh oko 2 sata, spustili se po markiranoj stazi i uputili kod Dinka u toplo gdje je konobarica posudila Dugopoljskoj Zviri svoj đemper roze boje :D Tokom penjanja, par puta su skrenuli u druge smjerove, pa čak i u jednu malu špiljicu, ali su se ipak vratili nazad u Mosoraški. S obzirom koliko su brzi, ništa manje nismo ni očekivali.

 

 

 

 

U par navrata pri izvlačenju iz sidrišta, slobodni kraj konopa nam pada na nekakava skrivena stabalca i ljuske i zapinje. Tea se odlučno spušta do konopa, oslobađa ga i penje nazad... pa još jednom...i još jednom...Pada lagano i noć, vadimo čeonke. Zvoni telefon i zabrinuti glas pita u slušalici je li sve u redu, da li smo zapeli. Naravno da je sve u redu, nismo zapeli, samo „žurimo polako“, sigurno i klizavo :D . Tea je čvrsto odlučila da absajl po kiši i mraku sa troje, kao slike lijepa školarca :D, prođe savršeno i po PS-u. Promatram je dok radi, i ne primjećujem nikakav umor, prišu ili nervozu. I mislim se koju sreću imamo što smo u stijeni sa takvim instruktorom. Paklenica je utonula u mrak i tišinu, osim nas nema nikoga od penjača u stijeni.

Napokon i zadnja dužina, ispod sebe čujemo vesele glasove i svjetla, netko pjeva „Internacionalu“ :D To su Teini „ljudi iz Zagreba“, odbor za doček! Kažu, donijeli su nam i pivo, ali su ga popili prije dva sata...zato su nam ostavili suhe jakete i prsluke. U veseloj atmosferi spuštamo se nizbrdo, preskačemo potočić, prijatelja zeke nema, valjda je otišao na spavanje... Oko 10 navečer eto nas ispred auta. Umoran palim auto, i koliko god mi je drago sto je ovaj 14-satni doživljaj u stijeni napokon završio, tako mi je nekako i žao. Jesmo se umorili ali zato smo tu i došli. Kako kaže stara kineska poslovica, bolje loš dan u prirodi nego lijep dan na poslu. Bolje se mokar pentrat po Paklenici nego suh doma plaćat račune :D  

Bio bi to vrhunski dan da nije pala kiša pa da smo ispenjali planirano, spustili se i odradili još koji smjer, ali ovako je ispalo još bolje jer smo bogatiji za jedno vrijedno iskustvo koje se ne može naučiti na predavanjima. Putem nailazimo na Bocka i Antonija, pa se spuštamo u Starigrad. Oblačimo suhu odjeću i odajemo poštovanje onome ko je prvi izumio suhe mudante. :D

Kad smo malo došli sebi i bacili nešto pod zub, idemo po zasluženu hladnu pivu kod Dinka. Nažalost Dinko nas je „oddinkio“ jer je već kasno, pa idemo malo u kamp kod Teinih „ljudi iz Zagreba“. Putem nam Šefica Tea opet ponavlja smjernice i pravila o nebrisanju nosa rukama, ne pjevanju Hajdukovih pjesama i slično :D U kampu ludilo, svi pjevaju samo Mišo Kovač ništa ne čuje! Jedan od „ljudi iz Zagreba“ priča sa Teom i kaže joj kako je već zaboravila njihov jezik i da sve rasteže na Splitski (aeee), što nama stvara osmjeh na licu a srce ko' kuća :D. Iznenadila nas je sa svojim eksponencijalnim napretkom u preobrazbi u pravu Spli'sku nevistu, i ponosni smo na njeno poznavanje i korištenje izraza kao što su lazanjur, retaj, štikadent, šentada, dežbjego, ebete...Umjesto Krleže, najdraži hrvatski pisac joj je postao Smoje!!

Lagano nam se gase baterije i u neko doba idemo spavati. Umorni, ali puni sebe...njih dvojica jer su popeli legendarni smjer, a mi ostali zbog naše pustolovine.

 

Sklopim oči, ponovo ih otvorim i odjednom je sutra :D. Vrtim u glavi događaje od jučer, gledam na sat, 8 ipo... ubrzo mi je bilo jasno da od današnjeg penjanja neće biti ništa jer boli sve što boliti može. Najteže od svega je bilo navući patike na stopala. Razvlačimo se ko žvake, idemo prvo na jednu kavu...pa na drugu...pa treću. Svi su umorni od jucerašnjeg dana, čak i Zvir iz Dugopolja ne želi penjati (!) nego gradelavati, pa mi je malo lakše :D . Pada dogovor da Mosoraška naveza ide ispeći gradele uz more, a Absajlaška naveza baciti pogled u kanjon.

 

 

U kanjonu gužva, smještamo se u hlad i gledamo natjecanje u Big Wall speed climbingu.

 

 

Čavrlj-čavrlj, i oko 2 sata laganini na ručak na plaži.

 

 

Još jedan sokić u Dinka, cmok-cmok i krećemo doma dok u mislima već vrtimo slijedeći vikend. Osjećamo i laganu grižnju savjesti što ipak nismo nešto popeli i danas, ali što je tu je, već ćemo mi to nekako nadoknaditi.

Ovo je bio jedan od najljepših vikenda provedenih u brdu, što zbog doživljenog a što zbog ovako dobre ekipe i izvrsnog instruktora.

I za kraj jedna dalmatinska za Šeficu Teu sa prijevodom na hrvatski :D

http://www.youtube.com/watch?v=URmS1OTnC-o

 

Tekst: Robi K. IIIa

Slije: Ana, Bocko, Robi