Alpinistička škola - vikend v2.0

10 Travanj 2013

Nakon što smo pauzirali jedan vikend zbog Uskršnjih praznika, nestrpljivo smo čekali kraj tjedna i odlazak u stijenu. Ovu sunčanu subotu na repertoaru je bilo penjanje sportskih smjerova u Omišu.

 

 

 

 

Oko 11 sati kupim Željka i Bocka (koji je ujutro prije penjanja „za svaki slučaj“ išao malo trčati na Marjan J ), na brzinu žvačem sendvič i eto nas u Planovom. Vedar i topao proljetni dan u dobrom i veselom društvu bio je garancija odličnog raspoloženja i poslovičnog spajanja ugodnog sa korisnim. Tea je ovaj put dobila pojačanje u svoje instruktorske redove u vidu Kate, Marina i Milene.

Dugopoljska Zvir Antonio je bio vrijedan pa je sa Katom i Marinom stigao na penjalište koji sat ranije i već odradio nekoliko smjerova. Oblačimo pojaseve i kacige i lagano krećemo. Sunce prži stijenu, znoj teče u potocima, prsti peku, zelena Cetina iza leđa žubori a negdje daleko u afričkim pustinjama karavane prolaze J ... odjednom tu predivnu idilu prekida jedan detalj u stijeni, pa zbunjeno tražim hvatišta za ruke i noge. Međutim, to je budno sokolovo-oko-Marinovo odmah primjetilo, pa uz njegove upute i savjete ubrzo prolazim i taj dio.

Nakon nekoliko smjerova, vrijeme je za poduku o komunikaciji u stijeni i tehnikama osiguravanja u dugim smjerovima. Penjemo se do sidrišta svatko do svog instruktora gdje utvrđujemo i to gradivo.

Nakon penjanja u stijeni, obavili smo jedan brzinski uspon do Fortice, čisto onako da malo provjetrimo pluća. O Omiškoj Dinari, Fortici i neizmjernoj ljepoti cijelog tog kraja koja se koncentrirala na tako malom mjestu, moglo bi se pisati danima....kažem „moglo“, jer pogled sa vrha na Omiš, Brački kanal, Mosor, Cetinu i svu tu divotu koja nas okružuje čovjeka svaki put ostavi bez teksta!

Nakon malo odmora i puuuno zafrkancije, slazimo do auta i idemo staviti točku na „i“ ovom odličnom danu u obližnju pizzeriju. Antoniju ipak nije bilo dosta, pa je ostao sa Katom i Marinom još malo penjati, nakon čega su svratili na feštu od Jeseničkog trekinga malo se proveseliti. Nedjelja je počela nešto oblačnija od prošlog dana, sa umjerenom burom. Izlazim ispred kuće oko 9 sati, Dugopoljska Zvir je već tu, kupi nas Bocko i idemo po Milenu. Nalazimo se sa ostalima u Žrnovnici, pa nastavljamo do Amižića, gdje raspoređujemo zajedničku opremu po ruksacima. Milena objašnjava današnji plan, i ubrzo krećemo preko Mihanovića do „Južne pukline“. Uz obilatu zafrkanciju kotrljamo se uzbrdo preko sipara, i za čas smo ispod stijene.

Milena uzima Dašu i mene „pod svoje skute“ u jednu navezu, druga je Tea sa Anom i Antonijem, a treća Bocko sa Ivanom. Vežemo konope, kačimo opremu, dogovaramo komunikaciju i Mediteranske igre su napokon službeno otvorene!!! Juuuuhuuuuu!! Ovo je prvi „pravi“ smjer u ovoj školi, pa jedva čekamo krenuti. Svaka naveza ide svojim smjerom, blizu jedni drugih. Lijepo napredujemo i ubrzo me na prvom sidrištu dočekuju nasmijana lica.

Dok čekam svoj red, divim se pogledu i razmišljam o Mosoru... to je moja najdraža „mala“ planina koja me uvijek iznova fascinira, kojoj bi cijeli život mogao ići u posjet i nikada mi ne bi bilo dosta...rekao bi moj imenjak Robi K. IIIa: „Totalna genza!!!“

Ubrzo smo i na drugom sidrištu, na lijevo uho čujem Bockovo kladivo kako tuče o klin, a na desno buru koja pojačava. Osiguravam se, i Milena kreće dalje.

Oko 1 sat popodne dolazimo do kraja smjera kojeg smo nazvali „Zeko“ J, obavljamo slikanje uz kratki predah, sređujemo opremu i u odličnom raspoloženju se zaputimo preko škrapa do markiranog puta. Bura se već lijepo pojačala, pa je povremeno bilo prelaženja bovana na sve četiri. Ubrzo dolazimo do markacije, i „kotrlj“ nizbrdo do Mihanovića.

Kod prve kućice sklanjamo se u zavjetrinu i vadimo spizu. Marenda se nastavila u zafrkanciju i čavrljanje o svemu i svačemu, postižemo dogovor sa „splitskom nevistom“ Teom kako će ona nas naučiti penjanju, a mi ćemo nju u naredna dva mjeseca naučiti govoriti po „spli'ski“. Pošteno! Oko 4 sata pokret, dolazimo do auta, pa zadovoljni idemo doma nakon ovako lijepo provedenog vikenda.

Tekst: Robert Režić

Fotografije: Robert Režić i Tea Čalogović