Danas su klinovi zvonili za Edu

28 Veljača 2013

U sunčano jutro nije teško pronaći ostale dežurne neradnike i osladiti se pokojim smjerom na toploj stijeni.

 

 

 

Jučerašnja visina snijega na Zavižanu od 311 cm zvuči kao dobra šala kada se pogleda prema našem Kozjaku. Ovdje je pravo proljeće. U paradoksalnom razmišljanju kako bi na Marjanu moglo biti vruće, dogovorim s Danom penjanje novih sportskih smjerova na Bobanovoj gredi, malo iznad Rupotina. Ujutro procjedim kroz zube nešto kao... amo na klinove... Još bolje! – zadesi me odgovor. Otvorio sam kutiju s alpinističkom željezarijom, potjerao 2-3 pauka i rusak je spreman. Idemo na Kozjak, iz Rupotina. Trudimo se pronaći dio stjene gdje još nitko nije penjao. Na mjestu gdje nam se Kozjak učinio najviši ne nalazimo nikakve oznake niti primjećujemo ruzinave klinove. Elegantna pukotina vijuga među sivim pločama sve do plavog neba. To je naš put.

 

 

 

 

 

Ne pričamo mnogo, penjemo u tišini, svatko u svojim mislima. Stijena pred nama je jasna – pronađi pukotinu, zabij klin, popenji se i tako dokle je god užeta. Čuvaj druga ako padne. Dok gledam Danu kako udara kladivom osluškujem njegov klin. Dobar je! Napravio je ‘cin-cin’! Uto mi se po mislima počme vrtiti onaj penjački dio stare pjesme Zbogom, bregovi! Ovako kaže:

Kad sunašce greben preskoči

I obasja čitav kraj,

Na uže tad se navezujem.

U stijeni moj je raj.

I pjeva pjesmu kladivo,

U stijeni zvoni klin (cin-cin),

A uže klizi nečujno

Kroz čvrsti karabin.

Kad prijatelj gubi visinu

I ostane visit o klinu

Tad šupak se stisne na blendu 22

I tad uživam ja...

Prigodno. Dopenjem do Dane. Gledam njegov razmještaj opreme u stijeni iznenađen jednostavnostavnosti i funkcionalnosti koju ja nisam poznavao. Jel te to Edo tako učio? Je. Sjetno nastavljamo s penjanjem, ovaj put se misli i razgovor vrte oko Ede. Jednome je bio učitelj, drugome uzor. Malo po malo ostajem sam na svom kraju užeta dok me drugar osigurava negdje dolje.

 

 

 

 

Sjetih se i još jednog dijela iste pjesme:

... A ponekad idem sa tugom

u stijene i planine te,

da mrtvoga druga iznesemo

i nastavimo njegove sne.

 

 

 

Na vrhu stijene mi Dane stisne ruku i kaže mi kako mu je Edo govorio da se uvijek treba rukovati kad se negdje popenje. Odmah smo se složili – Danas su klinovi u stijeni zvonili za Edu.

 

Tekst: Marin Glušević

Fotografije: Marin Glušević i Danijel Krstulović - Opara