Kako smo skijali niz Jalovec, 16-17.02.2013.

28 Veljača 2013

Susret sa slovenskim jamarima nije obećavao ništa više od dogovorene zimske vježbe. Naime, Slovenci većinu jama istražuju tijekom zime - kad su Julijske Alpe zasute snijegom i sva je voda zarobljena na površini u obliku leda.

Tada je podzemlje suho i istraživanje dubina je kudikamo lakše i sigurnije. Međutim, pristup ulazima zahtjeva brojne zimske vještine i poznavanje lavina, leda, hladnoće...

Kate i ja smo im se pridružili na jednoj takvoj vježbi koja je organizirana u bajkovitoj dolini Tamara - okruženoj alpskim šiljcima – Mojstrovkom, Šitom, Trvnikom, Poncama i dominantnim Jalovcem. Okupili smo se pred čuvenom skakaonicom Planicom i svi skupa nastavili do doma Planice koji je na pola sata hoda od  parkinga. Snijega je nevjerojatno mnogo što stvara poseban zimski ugođaj.

Čaj i kava na domu, zatim podjela na grupe - na one sa skijama i one bez. Naravno, mi ne propuštamo priliku za hodanje na skijama i ubrzo krećemo dalje kroz Tamar. Dolina se vrlo blago uspinje i pomalo sužava , a planine uokolo su sve više. Treba se potpuno nagnuti kako bi se vidjeli vrhovi zaleđenh litica.

Hodamo prema nama nepoznatome - njihov alpski vodič šutke odžava brz tempo i ne odaje nam mjesto vježbe. Jalovec je sve bliži. Dolina postaje strma i nakon više od sat hoda stajemo po sredini snježne padine. Snijeg je dubok, kopamo lopatom u sklopu predavnja o lavinama i nakon više od 2 metra dubine ne nazire se niti tvrđa podloga a kamoli stijena. Naš vodič je nemiran jer sve pogoduje jednoj dobroj lavini kojoj smo itekako izloženi. A, opet, više sebi gunđajući u bradu, objašnjava da je snijeg padao prije tri dana pa se ipak povezao - ne pamti ovako dobre uvjete za skijanje, kaže.

Od tog trenutka, vježba se ubrzava i nakon zadnjeg poglavlja o sidrištima sa cepinima kaže da smo slobodni i tko hoće s njime može malo prošetati uzbrdo. E, to se ne propušta! Nakon svega nekoliko trenutaka naizmjenice prtimo uzrdo. Padina je nevjerojatno lijepa, skije tonu do koljena u pršić.

U daljini gledamo čuveni kuloar Jalovčev Ozebnik koji sam prije vidio na nebrojeno slika. Ima biti da idemo ravno prema njemu! Fantastično! Dolina je sve strmija i sve više se uspinjemo u cik-cak formi. Vodič sve više vrti glavom jer se sa strminom opasnost od lavina povećava, leda nigdje, sami rahli snijeg.

Ipak se ne vraćamo, već povečavamo međusobne razmake - ako već koga i ponese lavina da, ipak, to ne bude cijela grupa. Veći dio litica kojima smo se divili iz doline nam je pod nogama i ukazuje se sve više vrhova. Sad im vidimo i duge, oštre grebene. Samo gromada od Jalovca raste pred nama i prvi nepregledni zid čiji vrh viju oblaci.

Dolazimo pod Ozebnik. Mekan snijeg ne daje nadu u uspon kroz strmi kuloar. Žao mi je. Skrećemo prema Kotovom sedlu. Još pola sata uspona i dolazimo do granice imalo sigurnog uspona - strmo je a snijega je previše. Odustajemo nešto vise ispod sedla, nema smisla da se nekome nešto dogodi u lavini. Sad vrlo ozbiljno riskiramo.

Kopamo malene police na kojima skidamo krzna sa skija. Zadnji pogled uokolo i na Jalovec čiji vrh više nije tako visoko. I počinje skijaška bajka - spuštanje na tom nevjerojatnom mjestu, niz zasnježenu dolinu kojom još nitko nije proskijao, kroz pršić, okruženi sjajnim, zaleđenim liticama.

Skije kao da plove, tlo se ne osjeća. Napor stišće bedra jer je potrebno mnogo snage da se održi ugodni vijugavi trag. Odskijavamo jedan po jedan na priličnim razmacima - svatko je sebičan u toj bjelini i traži samo svoj dio nedirnutog snijega. Do podnožja doline spuštali smo se preko tisuću metara. Ostao je još maleni dio kroz šumu do doma. Blaga je nizbrdica i skijaška prtina nam omogućava da, kao na bob-stazi, vijugamo među stablima uz česta saginjanja ispod grana svinutih pod snijegom. I, kraj.

Nismo se ni zaustavili a domaćini već mašu rukama da dođemo na pivo i vrući ričet. Stvarno ne znam što bih više dodao na to.

Tekst: Marin Glušević

Fotografije: Marin Glušević i Katja Milišić - Kate