Velebitska bajka

21 Veljača 2013

Velebit je naša najljepša planina! Iako je mišljenje subjektivno, vjerujem da će se mnogi složiti s tom tvrdnjom. Svaki kutak Velebita nevjerojatan je na svoj način. Ipak, meni, kao speleologu, najviše je srcu prirastao onaj njegov sjeverni dio gdje se u nepreglednim vrtačama  skrivaju naše najdublje jame i najveće svjetske vertikale. U brojnim godinama otkako posjećujem divljinu Hajdučkih i Rožanskih kukova, pitao sam se kako to područje izgleda zakopano pod metrima snijega. Prošli vikend udovoljio sam svojoj znatiželji.

Vremenska prognoza nije mnogo obećavala. Promjenjivo vrijeme značilo je oblake, snijeg i vjetar. Ipak, krećem s Katom put Oltara. Plan nam je uspon na skijama do Zavižana, spavanje i u nedjelju nastavak ture prema Kukovima, dopusti li vrijeme.  Staza do Zavižana ide kroz šumu često presjecajući cestu koja vodi do istog odredišta. Iako je mnogo snijega, stižemo do doma za svega dva sata – tome je uvelike pomogla prtina što ju je napravila grupa splitskih i zagrebačkih turno-skijaša koja se uspela koji sat prije nas. Svi smo se našli kod vječnog zavižanskog domaćina Ante. Skupilo se tu dosta poznatih ljudi s kojima smo proveli neizmjerno ugodnu večer. A, vani je snažno zapuhalo i počeo je padati obilan snijeg.

Jutro je stiglo u oblacima. Vjetar je nosio pahulje gotovo vodoravno. Prozori u prizemlju su bili zakopani. Bez lopate se nije moglo ni kroz vrata. Odustajemo od daljnjeg uspona  i  planiramo se vratiti s cijelom ekipom preko Jezera u Krasno i dalje auto-stopom u Oltare. Pokret je bio nešto iza 11 kada je Ante rekao da je bura oslabila sa 100 km/h na 80.

Teturajući pod naletima vjetra spustili smo se niz zaleđenu kosinu do šume i markacije prema Krasnom. Tamo je bilo vrlo ugodno – zaklonjeni od vjetra prtili smo kroz pršić, mekan poput perja. Počele su se pojavljivati i prve zrake sunca. Pola sata poslije na nebu nije bilo niti oblačka! I olujna bura se pretvorila u ugodni povjetarac! Iznenadno predivno vrijeme mijenja plan silaska i odlučujemo se za uspon na Mali Rajinac čije su stijene u daljini mamile poglede. Slijede brojni proplanci, bukove i smrekove šume.

Staza se lagano uspinje i kruži oko Rajinca – rezultat je lagan uspon kroz šumu i iznenadni, spektakularni  pogled s vrha na cijeli Velebit i Liku. Ipak, jedno mi je posebno privlačilo pažnju – višegodišnja tiha želja – strmi vrhovi Kukova što su sijali na zimskom suncu. Ispod Rajinca vidjeli smo dolinu Velikog  Loma i Lugarnicu. Jedan SMS – i ponedjeljak je slobodan dan na poslu! S Katom se opraštam od ekipe i, gotovo po azimutu, odskijavamo niz strme padine Rajinca ravno do Lugarnice, ispraćeni ljubomornim pogledima! Lugarnica na Lomu je otključana, uredna s nešto pripremljenih drva i čak dvije peći u dvije prostorije. U sami smiraj dana sakupili smo još drva i uz pucketanje vatre navalili na kuhanje večere i slatko iz rusaka.

Ustajemo rano i krećemo prema Vratarskom kuku na kojem se pojavljuju prve zrake sunca. Nešto oblaka na okolnjim vrhovima unosi mi nemir jer je orijenacija na tom neprohodnom terenu ionako vrlo teška – mnogo je strmih stijena, dubokih vrtača, oštrih grebena i zaleđenih padina. Lako se je zagubiti i dovesti u nepoželjnu situaciju. Čuvena Premužićeva staza koja se elegantno provlači kroz Kukove ne postoji u uvjetima s ovoliko mnogo snijega. Čak je i iznimno opasno pratiti njenu trasu...

Oblaci nikako ne mogu pomoći. Pomalo, kroz strmu šumu, zalazimo u taj kameno-ledeni svijet. Odjednom, nestaje pršića i ostaje tvrdi led. Nakon samo nekoliko koraka odustajemo od skija i stavljamo dereze. Tu se pozdravljamo i sa zadnjom vidljivom markacijom i  odlučujemo se tražiti svoj put kroz Kukove.

Dalje se malo uspinjemo i spuštamo sljedeći grebenčiće među vrtačama. Potrebno je i ispriječiti pokoju zaleđenu padinu. Sati brzo prolaze dok, malo po malo, savladavamo brojne detalje. Čas smo u dubokom snijegu, čas na ledu, čas u šumi, vrtači pa vrhu...

Srećom, potpuno je izvedrilo i vidimo daleko naprijed. Nakon duge igre s Rožanskim kukovima izbijamo pred Zavižan. Dana je još malo i bez pozdrava zaobilazimo dom. Slijedi dugi spust do Oltara i našeg auta gdje stižemo sa zadnjim svjetlom.

Doživjeti Sjeverni Velebit na turnim skijama, s obiljem snijega i po predivnom sunčanom danu, gubiti se u moru opakih vrtača i bajkovitih grebena samoinicijativno bih proglasio samim vrhom planinarenja u Hrvatskoj. Tko ne vjeruje, neka proba. Oni što su to prošli ne vjerujem da će osporiti.

Tekst: Marin Glušević

Fotografije: Marin Glušević i Katja Milišić - Kate