U kampu smo dobili neoprenska odijela, čarapice i kacige, te se nakon prozivke razmjestili po kombijima i džipovima. Sad opet natrag u Crnu Goru istim putem kojim smo jučer stigli. Prebacuju nas u Brštanovicu, na početak spusta. Pred nama je 18 kilometara hladne Tare i 4 kilometra još hladnije Drine sve do našeg kampa koji smo napustili pred nekih sat vremena.  Temperatura vode je navodno samo 8 stupnjeva, pa nas trnci prolaze i prije prvog kontakta s vodom.

Raftove nestrpljivo spuštamo s krovova naših kombija, nadopumpavamo, kacige stavljamo tamo gdje im je i mjesto, pa hitro do rijeke. Putem se čudno pogledavamo, jer je vesala samo šest, a nas deset. A voda hladnija i od zamišljenog, trnci luduju po tijelu, pa sve što želim u tim trenucima je što prije uskočiti u raft. Po izrazima lica, čitaj grčevima, vidim da i ostali dijele moje mišljenje, pa čim dostignemo dovoljno dubine uskačemo unutra kao luđaci. Hvatamo vesla i prepušteni struji slušamo riječi našeg skipera Marka.To je isti onaj Marko koji nas je sinoć posluživao za stolom. Katica za sve. Noću konobar, danju skiper. Nema praznog hoda na Tari, ili da budem precizniji na Drini. Pojašnjava nam na koji se način drži veslo, kako se vesla nesvjestan da su mu u raftu već iskusni riječni vukovi. Za nama su i Cetina i Zrmanja i Neretva, pa ćemo i Tari skinuti skalp. Svaka od tih rijeka budi samo lijepe uspomene, pa s nestrpljenjem klizimo prema novim uzbuđenjima.

I onda prva kap padne na lice, ubrzo ih sustiže i pljusak s lijeva, raft propada, pa se opet diže, voda pršti dok se razbijamo o prvi buk. Za njim slijedi i drugi, pa treći… Izmjenjujemo se hitrije od hokejaša na veslačkim pozicijama, pa time nadoknađujemo nedostatak vesala za sve. Ni hladna voda nam ne uspijeva isprati osmijehe s lica, dok svugdje uokolo gledamo slapove što se obrušavaju niz strme litice kanjona nad kojima bdiju visoke smreke i jele.

Putem tek jedna stanka za rakijicu koja mi je legla kao budali šamar, pa obilazak obližnjeg slapića skrivenog u gustoj šumi i trkom natrag na sunce.Već smo dva sata mokri, ali ništa nam ne može pokvariti raspoloženje. Poput vesele dječice se bacamo u rijeku pokušavajući izvesti što luđi skok u ono plićine, pa natrag u raft.

Nastavak nas ovog vodenog puta vodi do Šćepan polja, gdje se Tara ulijeva u Pivu i zajednički tvore "krivu" Drinu. A ono što smo maloprije smatrali hladnim, nije ništa u usporedbi s onim što smo tad doživjeli. Sunce nam je već davno okrenulo leđa, pa prebacujemo u brzinu više ne bi li se prvo probili preko pivske struje, a potom kao na mlazni pogon dojurismo do pod kamp.

Večera, zvijezde, vino, počinak...

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Boris Tolić