Opet na Durmitoru!

09 Studeni 2012

Durmitor je zaštićen statusom nacionalnog parka još od 1952. pa ove slavljeničke godine pronalazimo i drugu izliku da uživamo u njegovom okrilju. A nakon brojnih peripetija i odustajanja, napokon u četvrtak 01. studenog ove godine krećemo nas sedmoro (John, Srđana, Vedrana, Luka, File, Sanja i ja), te naša vjerna četvoronožna pratiteljica Rina prema Durmitoru.

Prvi dan putovanja iz Splita do Žabljak koristimo i za posjet Kotoru. Obilazimo njegove uske kalete, uživamo u pogledima na stare crkve, prostrane trgove i povijesne zgrade. A planinari kao planinari, ne mogu bez penjanja pa smo se i mi popeli na gradske zidine kako bi Kotor i Bokokotorski zaljev doživjeli i s visine.

 

 

Noćna vožnja od Kotora do Žabljaka obilježena pivom u kavani gdje se umjesto grickalica poslužuju tvrdo kuhana jaja. U Žabljaku se smještamo u našim bungalovima, pa na zasluženu pivicu. Bar vozaču Johnu, jer ih mi ionako bezbrižno pijemo cijelim putem.

 

Po programu izleta za petak planiran je posjet Jablan jezeru i uspon na Crvenu gredu. Kako Srki i Vedrana nisu dosad bile na Durmitoru odlučujem se na stazu preko Crnog jezera. Ono se nalazi na nadmorskoj visini od nekih 1400 m, a poslije Plavskog je i najveće ledenjačko jezero u Crnoj Gori. Udaljeno je 3 km od Žabljaka i do njega iz grada vodi asfaltirana cesta. Pogled s jezera na Savin kuk, Međed i Crvenu gredu je vjerojatno jedan od najčešćih fotografiranih durmitorskih motiva.

Dalje krećemo uz Mlinski potok prema Bosači. Mlinski potok je jedina stalna pritoka Crnog jezera, a izvire nešto niže od Zminjeg jezera. Tu u blizini je i prašuma jele i smreke. Mi nastavljamo prema Bosači i dalje na Jablan jezero.

 

 

Jablan jezero ili kako ga neki nazivaju Malo jezero, smješteno je u cirku između Crvene grede i Male grede, na nadmorskoj visini od 1791 m. Dugačko je 255, a široko 105 m, dok je maksimalne dubine  8,5 m. U podnožju Crvene grede nekoliko izvora napaja jezero vodom.

 

 

Do vidikovca na Glavi grede (2137 m) vodi put vodi kroz prosjeku klekovine, a nigdje na Durmitor ne postoji tako gust labirint klekovine kao na visoravni Crvene grede. Otamo se pruža čudesan pogled na Međeda, Čvorov bogaz i Oblu glavu, a Crno i Zminje jezero utonuli u gustu crnogoricu poseban su doživljaj gledajući ih iz ove perspektive.

 

 

 

A po povratku u Žabljak u nezaobilaznu stanicu svih naših posjeta Durmitoru, u konobu "Lunu" kod našeg srdačnog gazde Željka na njegove najfinije crnogorske delicije. Kačamak, Durmitorski, Njeguški i Karađorđeva šnicla zadovoljili bi ukuse svakog gurmana, a još kad se to zalije Nikšićkim. Eh!

 

 

Subota je dan za uspon na Šljeme. Iako smo iz Splita ponijeli i opremu za prolazak ferrate između Savinog kuka i Šljemena u zadnji se tren odlučujem ipak krenuti direktno prema Šljemenu. Već ima snijega, a i djeca su s nama. Šljeme je poslije Bobotovog kuka i Bezimenog vrha najviši dio Durmitora.

 

 

Uspinjući se travnatom kosom Čiste strane  divimo se pogledu koji se pruža na prostranu zaravan pod nama ispunjenu brojnim jezerima. Pogled leti preko Osojne grede na Savin kuk i njegove sipare na kojem sam već dvaput bio. To je uz Bobotov kuk najposjećeniji vrh Durmitora. To je ponajviše zbog toga što na njegov vrh vodi staza koja je napravljena još početkom prošlog stoljeća kako bi na njega izašao crnogorski kralj Nikola. Putem već razmišljamo o večeri, slasnim zalogajima i opojnim gutljajima.

Izlazeći na široko tjeme Šljemena uočavamo i prve divokoze. Iako se najveći broj divokoza u jesen povlači u niže krajeve, na litice kanjona Tare, mi smo imali sreće da uživamo u njihovoj igri na Šljemenu.

 

 

Stižemo na istočni vrh Šljemena (2445 m). Hladni vjetar sve jače puše i oblake prema nama nosi. Na brzinu uspijevamo "opaliti" jednu fotografiju na vrhu. Sanji se smrzava baterija na foto-aparatu, meni kartica, pa jedva dobivamo tu jednu fotografiju za uspomenu s vrha.

 

 

Ispod Šljemena u Velikoj kalici na nadmorskoj visini od 2020 m vidimo i crveni alpinistički bivak. On je nažalost tek jedan od rijetkih planinarskih objekata u ovoj prekrasnoj planini, ali srećom planinarima na raspolaganju stoje brojni smještajni kapaciteti u Žabljaku. Tu u Velikoj kalici je i Debeli namet, trajni snježnik, ostatak nekadašnjeg ledenjaka koji se pružao dolinom.

 

 

Vedrana s Lukom i Filom kreće polako natrag, dok nam se oblak sve više približava. Mi ostali nastavljamo i na obližnju najvišu, ali potpuno neupadljivu, kotu u hrbatu Šljemena do koje dolazimo potpuno obavijeni gustim oblakom. Tu je kameni humak i metalna kutija s upisnim papirićima. Na jednom od njih pronalazim mjesta da zabilježim i naša imena. Sve nas upisujem kad već na Istočnom vrhu nema upisne teke.

 

 

Nema vremena za duže zadržavanje. Treba nam još pola sata hoda i do Miloševog toka. Snijega je sve više. Vjetar stvara strehe nad strmim liticama Šljemena i poigravajući se s nama svako toliko otvori nam pogled na Međeda i Terzin bogaz.

Miloševa je lokva minijaturno jezero promjera svega 15 m i dubine od 2 m na nevjerojatnih 2362 m između najvišeg vrha Šljemena i Miloševog toka.

S Miloševim tokom (2426 m) završava tjeme Šljemena. S njega se za vedra vremena pruža prekrasan pogled na Ledeni do, ali danas nam pogled skriva oblak i mami da se opet popnemo na Šljeme i Milošev tok.

 

 

Natrag se vraćamo istim putem, žureći da što prije sustignemo našu trojku koja je ranije krenula u podnožje.

 

Zadnjeg smo dana posjetili i fantastični vidikovac na kanjon Tare iznad Tepca, Ćurovac (1625 m). S njega se pruža nezaboravan pogled na središnji, najdublji dio kanjona prošaran jesenskim bojama i zeleno kanjonsko proširenje na kojemu se smjestilo slikovito naselje Tepca.

 

 

Nakon toga se putem opskrbljujemo domaćim sirom, pa pravac doma. Ali preko Dubrovnika gdje se nalazimo i s našim Mosorašom Fabom na kavici. Svugdje nas ima!

 

Vozeći se prema Split prisjećam se bezbrojnih lijepih trenutaka s ovog izleta i sanjarim o novim usponima na Durmitor. O novim vrhovima, novim ciljevima…

 

Tekst i fotografije: Denis Vranješ