Kvaliteta nadmašila kvantitetu

11 Listopad 2012

Organizacija viškog izleta zakomplicirala se onog trenutka kada mi je Željko (predsj. HPD "Hum" Vis - Željko Arnautović) rekao da nema više smještaja u Domu kulture, te nam preostaje planinarska kuća Sveti Andrija sa kapacitetom od 14 ležajeva.

 

 

 

 

"Ups!! Može li se išta srediti za više ljudi?"- pitam i nadam se da će Željko odgovoriti potvrdno, jer za prethodna 3 viška izleta tražila se karta više.

Željko mi ulijeva nadu u mogućnost dodatnog smještaja u jednoj od zgrada bivše vojarne u Samogoru kraj grada Visa. Jedino treba sačekati da dežurna vatrogasna društva napuste otok i oslobode nam taj dodatni smještaj. Nadamo se da neće biti velikih vrućina u rujnu i da će vatrogasci ipak otići do termina našeg izleta.

I zaista, polovinom rujna Željko mi javlja da su vatrogasci  napustili otok, te da imamo osiguran i dodatan smještaj pored planinarske kuće. Savršeno! Možemo mirno primati prijave za izlet.

 

 

Na dan polaska bilo je jasno da nismo trebali strahovati zbog smještaja.  Ukupan broj sudionika zajedno sa vodičima zaključen je s brojem 15. Ispod svih očekivanja, ali smanjena kvantiteta sudionika nije umanjila kvalitetu samog izleta. Dapače, bili smo kao jedna velika sretna obitelj!

Smještaj u Samogoru zadovoljio je sve aspekte planinarskog smještaja, posebno kada smo odvagnuli vrijeme pješačenja od Visa do Samogora (15 min), u odnosu na vrijeme potrebno  do  planinarske kuće (45min). Prvu večer većina je iskoristila za šetnju i upoznavanje grada Visa.

 

 

Subota ujutro - vrijeme vedro, toplo...savršeno za odraditi glavnu turu od Visa do Komiže, preko Žena glave, Titove špilje i vrha Hum-sv.Duh (564 mnv),  koja zajedno s pauzama traje oko 6-6,30 sati.  Nakon kavice na viškoj rivi, opušteno smo se uputili prema početku staze br. 1.

Kratko asfaltom, a zatim na stari put kojim su se od davnina Višani koristili da bi spojili viška polja sa viškom lukom. Ovim putem kojeg otočani nazivaju "priko Vela glove", najčešće su se koristili mještani  Žena glave i Podšpilja, te drugih  sela jugozapadnog dijela otoka.

Nakon lakšeg uspona kojim smo se popeli preko Vela glave, došli smo na  makadamski put kojim smo stigli do Žena glave za manje od 2 sata laganog pješačenja.

 

 

U Žena glavi, naša domaćica Lea dočekala nas je sa bogatim menijem: komiška pogaca, juha od slanutka da bi se pojelo nešto sa žlicom, manistra na pesto, viško vino, te pladnjevi malog plavca za osvježenje bili su primjereniji otočkom obidu, a ne marendi.

 

 

Svakako, nakon te obiteljske atmosfere pod Leinom odrinom, krenuli smo u osvajanje Titove špilje i Huma. Sa svakim odmorom u hladu česmine, bora ili planike, otkrivao se novi i veličanstveniji prizor otoka koji se prostirao pod nama svojim brojnim brdima i poljima.

Nosnice nam je škakljao miris kadulje i planinskog vrijeska kojem je upravo krenulo vrijeme cvatnje....Na vrhu dočekao nas je vjetar i pogled na Komižu u toplom krilu otoka... i more koje nas mamilo da što prije krenemo strmom stazom prema dole, do nagrade koju svi jedva čekamo – kupanje na Kamenice.

 

 

Strmo spuštanje ima svoje loše strane...kad  kreneš postigneš  ubrzanje koje je teško  zaustaviti, pa zaboraviš i na koljena što klecaju i na stopala što bride. Ipak, uspijevamo se zaustaviti kod prve ograde, tek toliko da smirimo koljena. Ogradu treba zatvoriti kako ovce koje se pasu po brdovitoj makiji ne zalutaju na zabranjene terene. Dok čekam moje "zaostale ovčice" prisjetim se tragičnog događaja ovog ljeta kada je na ovoj stazi izdahnula mlada češka djevojka koja se s momkom uputila na  Huma usred vrućeg srpanjskog dana. Nažalost, pogrešna procjena ove ipak zahtjevne staze dovela je do kobnog ishoda.

 

 

Zatvaram ogradu i krećemo dalje prema Komiži, usput svrativši u hladovinu starog rogača...tek toliko da ne bude usamljeno i zaboravljeno.

Na plaži Kamenice napokon smo uronili u osvježenje koje samo more može pružiti....čekamo zalazak i potom se lijeno razmilimo po večernjoj Komiži...svatko po svome guštu...vremena do polaska busa ima na pretek.

 

 

Nedjelja – nalazimo se  na brdu Sv. Andrija iznad Visa u planinarskoj kući. Viška luka kao na dlanu....planinarska kuća na raspolaganju po svim planinarskim propisima. Kava se kuha u lončiću, drveni stol prostire se delicijama iz ruksaka. Baš kao u priči "Stoliću-prostri se!"  Veselo društvo zasjelo oko stola, rasprele se priče, uz smijeh vrijeme brzo leti....a treba se još vratiti,  malo upoznati viške kale i plaže. Ostavljamo planinarsku kuću bogatiju za još 15 potpisa u knjizi posjetilaca.

 

 

Usprkos sivim oblacima koji su se natmurili nad otokom, palo je još jedno kupanje u viškom moru prije pakovanja ruksaka i polaska na katamaran.

Zadovoljna lica planinara natovarenih ruksacima potvrđuju mi da je kvaliteta opet nadmašila kvantitetu.

Još se nije spustila skala katamarana na splitski mul, a Vis su poškropšile krupne kišne kapi...

 

 

Tekst : Nela Jakić

Fotografije: Nela Jakić i Ljiljana Zekan