Vukovi s Prokletija - 5. dio

09 Listopad 2012

Još uvijek opijene mirisom Karanfila, Tea i ja smo odlučile ne dozvoliti da neki drugi kuloar potisne slike onog na kojem smo uživale na putu do Hadžijine glavice.

Ekipa je, usta punih kačamka i janjetine, s odobravanjem kimnula na odluku da umjesto na Maja Jezerce odemo na travnate Prokletije. Na Maja Jezercee možemo i kad padne snijeg, složili smo se svi. Poslikala ih Tea za obiteljski album. Pošli oni, a pošle i nas dvije.

Odlučne prešetati dolinu Grebaje uzduž i poprijeko, zapele niti dvjesta metara od bungalova. Pored planinarskog doma u vlasništvu PD Radnički iz Beograda, naime, ispriječila nam se na putu dva stabla arzelinki. Malo kiselih crvenih. Malo slatkih žutih.

Poslijepodne prošlo učas. Učas prošla i večer. Tea pripremila slastan ručak za jedan od vrhova sutradan. Daj dite materi kažu.

Povučeš patent vreće za spavanje do kraja, zatvoriš oči i dodje jutro. A jutro u dolini Grebaje vrijedi dvostruko. Jedino se ne možeš odlučiti je li ljepše ono što vidiš dok piješ kavu iz potića ili što piješ kavu iz potića dok gledaš u tu ljepotu. Dok pogledavamo u kartu koju nam je Vinci ostavio, ima vremena i za zdravi doručak,.

Približavale smo se onim stablima arzelinki, gdje je bio markirani početak naše avanture, a u šumu ispred nas uronila jedna teta s malim damskim ruksakom, na prsima prekriženih ruku. Bit će da je iza šume kakva kućica ili kakvo polje, prokomentirale smo. Bukova šuma dugačka sat i pol uspona. Prepuna pauza za fotografe. Bilo je tu paukovih mreža, sunčevih sjena, bobica raznih oblika i boja

Markacija do markacije i šumu ostavljamo iza sebe. Ispred nas nigdje kuloara. Travnate padine katuna Volušnica (1650 m) dokle oko seže. A oko seže. Bacimo jedno i na kartu. A karta kaže da možemo kružno. Pa krenusmo otpočetka.

Puteljkom lijevo nakon dvadesetak minuta dolazimo do prvog vrha – Maja Can (1823 m). A podno vrha milijuni borovnica. I ona naša teta s damskim ruksakom u kojem su bile damske grablje. Dok smo Tea i ja pauzirale, ona je u tih dvadesetak minuta preletjela gore – dole na desetke puta u nastojanju da što više borovnica preseli u svoju vrećicu. A bilo je tu preleta poput onih iz filma Tigar i zmaj. Nazdravile smo šumećim magnezijem i krenule dalje.

Karta kaže iduća je Volušnica (1879 m). A s Volušnice pogled od kojeg na tren staneš disati - Očnjak, Karanfili i onaj naš nesudjeni Sjeverni vrh. Nakon Volušnice staza blagim usponom vodi dalje na Talijanku (2057 m) gdje nas je dočekalo na stotine bubamara.

Na putu od Talijanke prema Popadiji (2056 m) družile se s kozama. Jednoj smo se toliko svidjele da je krenula za nama, ali joj je Tea objasnila da je još premala.

Dok smo se penjale na Popadiju, cijelom dolinom razlila se pjesma pastira. Prizor nestvaran. Meni naravno i oči zasuzile. Putem su nas, dok smo se spuštale, pozdravljale ovce. Neke su uredno sjele na markaciju, pa je silazak bio zabavniji, a prijevoj gdje su nas dočekali pastiri željeniji.

Kad smo se spustile na prijevoj, do nas su dosli dječak i djevojčica. Slika će zamijeniti tisuću riječi. A taman što je aparat škljocnuo,  do nas se stvorio tata djevojčice, pa nas izgrlio i izljubio kao da odavna vidjeli se nismo. Ispričao nam svašta taj barba, a na koncu nam ponudio povratak u Grebaju preko katuna. Svi putevi, kaže, vode u Grebaju, izgubit se ne možete, putem nekoliko izvora vode imate, a ako želite, u moje žene u kuću pored one s plavim krovom na kiselo mlijeko svratite. Ženu smo sreli kako s djecom bere borovnice tek kratko nakon što smo se s njim oprostile i kozu s malim ušima vidjele. Lijepo nas je pozdravila i osmijeh nam poklonila. A osmijeh joj ljubičast baš kao i djeci koju smo taj dan srele. I skužim da nije djeci nitko afte mazao, nego je od borovnica.

Nekoliko sati još šetale smo livadama, obišle srušenu karaulu, ručale u hladu jednog grma, a potom se preko katuna Popadije, gdje smo i načelnika Gusinja upoznale, do Grebaje spustile. Na putu se osim borovnicama i kupinama sladile.

I tako se naša kratka tura travnatim Prokletijama pretvorila u deset sati dugu kružnu avanturu.

Tuš. I pivo.

Tekst: Meri Prar

Fotografije: Tea Radić i Meri Prar