Nakon doručka smo se uputili prema Plavu, koji je udaljen nekih 10 km od Gusinja. Grad ime duguje najvjerojatnije rimskom caru Phluviusu (Flavijusu),  jer se naselje na ovom mjestu dugo nazivao Plavijus. A ostaci rimskih građevina u blizini svjedoče o nazočnosti Rimljana na ovim prostorima.

Inače, tu smo u Plavu prije četiri godine doživjeli jedan sasvim dobar dan. Tad smo došli u grad s namjerom da se raspitamo kako doći do Hridskog jezera, a igrom slučaja smo se u gradu zatekli tijekom tradicionalnih Dana borovnice kad se organizirano odlazi na terene u blizini jezera, beru borovnice i jede do iznemoglosti. I to ne samo borovnice. Bio je to dan kojeg se i danas s osmijehom na licu prisjećamo.

Ove godine u Plav stižemo gotovo mjesec dana kasnije, ali jumbo plakat u središtu mjesta podsjeća na ovogodišnje Dane borovnica i veliki koncert Hara Mata Hari povodom otvorenja ove živopisne i nadasve slasne  manifestacije.  Đir po gradu, lokalac u Hajdukovu dresu, kavica i pivo, pa u obilazak znamenite Redžepagića kule iz XV. stoljeća, koja slovi za najinteresantniji i najljepši objekt te vrste na području cjelokupnog Sandžaka. U njemu se do prije dvadesetak godina i živjelo, ali je danas nakon restauracije pripremljen da postane Muzejom grada Plava. Naš domaćina nas je proveo kroz sve prostorije kule, upoznao s njenom burnom poviješću i neizvjesnom budućnošću.

Nakon toga odlazimo u Turističku zajednicu Plava, gdje se kod iznimno ljubazne djelatnice opskrbljujemo planinarskim zemljovidima Prokletija i brojnim katalozima, lecima s ljepotama ovog mjesta na "kraju svijeta", kako nam često naši domaćini znaju reći za Plav i Gusinje. Dobili smo informaciju da se vrijedi spustiti do splavi i okupati se u jezeru, kao i to da obavezno moramo vidjeti Komnenovo eko selo na južnim obalama jezera. Vrućina je presudila da ipak otiđemo prvo potražiti osvježenje u jezeru. Plavsko je jezero najveće ledenjačko jezero u Crnoj Gori, dužine 2160 m, prosječne širine od 906 m i dubine do 9 m. U njega utječe Ljuča iz smjera Gusinje, a otječe Lim, koji se kasnije spaja s vodama Drine. Kratka vožnjica i već smo na prašnjavom parkiralištu tu tik do jezera i pontonske splavi.

Sagrađena je vjerojatno zajedno s hotelom u neposrednoj blizini. Otužno zdanje priča  o ljepšim danima jezera i grada, o ne tako davnim vremenima kad je Plav imao više noćenja od Budve. Rat koji je bjesnio u BiH i na Kosovu otjerao je mnoge iz svojih domova, a utočište su im pružili gostoljubivi Plavljani i Gusinjani. Hotel je velikim kapacitetima bio idealan za njihov smještaj, ali je prestankom rata i njihovim povratkom na ognjišta očito nedostajalo novaca da se hotel obnovi i vrati svojoj prvotnoj svrsi.

Na splavi veći dio ekipe odustaje od rashlađenja u vodama jezera. Pogled na mutne vode ih odvraća od prvotnog nauma, te se okreću i upućuju prema najbližem kafiću. Na splavi ostajemo samo nas četvoro, pa demonstrirajući svu vještinu stečenu životom uz more, uskačemo u jezero. Mjestimice je ugodno, mjestimice hladno, ali uživamo u vodi. Opuštaju se mišići nakon jučerašnjeg napornog dana i spremaju za sutrašnji uspon na Zlu i Dobru kolatu, dva najviša crnogorska vrha.

Na splavi se upoznajemo s lokalnom ekipom koja je fascinirana činjenicom da smo ostavili more i došle ovdje, na "kraj svijeta". Ali kako netko mudro reče: "Doma je lijepo, ali svugdje je najljepše". Pozdravivši se s našim društvom, kupimo ostatak ekipe u kafiću, pa zajedno hitamo prema Komnenovu.

U pitanju je lijepo zdanje,građeno s ljubavlju i ukusom. Ispred je parkiran autobus i veći broj automobila, pa se nadam da je to znak oživljavanja turizma u ovom kraju.

Pivce s pogledom na jezero rađa ideju za pohod sljedeće godine. Napojeni Nikšićkim i spokojem kojim odiše ovo mjesto vraćamo se natrag u Plav. Razglednicu šaljemo u "Mosor" iz pošte tik do slikovite Drvene džamije iz 1471. godine, najvrjednijeg sakralnog objekta u Plavu a i šire, pa nastavak vožnje prema Grebaji. Večeras treba ranije na spavanje. Rano ujutro krećemo na krov Crne Gore…

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Sanja Marinov, Denis Vranješ, Tea Radić i Marija Vuković