Mosorova mala škola anatomije

19 Rujan 2012

Bablje je ljeto. Pravo pravcato. Onakvo kakvo opisujemo, zamišljamo, priželjkujemo dok krajem kolovoza gledamo u nebo na zapad prizivajući ljetni neverin da nam donese dugo očekivano osvježenje.

 

 

I tako dok jesen još ljetuje, a ljetu se nikuda ne žuri, u i pred Mosorovim prostorijama srijedom opet nekako bruji. Skupljaju se sa svih strana Mosoraši što su se ovo ljeto bili razmilili na sve strane.  A u bogatom programu rujanskih izleta na datumu 16.09. stoji Bojinac. Velebit, Nacionalni park Paklenica. U planu je mali autobus zbog strmog i nezahvalnog uspona do početne točke pješačenja. Ali traži se mjesto više, pa još jedno, pa još jedno … Organizira se još jedan poveći kombi i to nas opet čini oko 45 duša. Kol'ko nas ima!

Polazak je, standardno, u zoru. Želimo da nam dan što dulje traje.  Na putu do Sukojišanske, kao i obično, susrećemo noćne ptice koja se tek vraćaju doma nakon neprospavane noći i sad u Prerade doručkuju tople sendviče i pizzete. Čudimo se mi njima, a čude se bome i oni nama.

Standardna stanka na odmorištu Krka pokraj Skradina i u 9.00 već prolazimo Starigrad Paklenicu i skrećemo s magistrale. Do visoravni Veliki Vaganac na 550 mnv vodi vrlo strma cesta ali lijepa i, na pojedinim dijelovima, s pažljivo uređenim i betoniranim odvodima za bujice vode kojih ovdje sigurno ne nedostaje u određena doba godine. Kombi prolazi nešto lakše i brže, a naš autobus kuka i stenje penjući se. Kas smo se napokon dokopali Velikog Vaganca vozač odlučuje ne vraćati se natrag jer mu se isti put ne prolazi još jednom. Ostat će gledati za nama s nešto malo hrane i vode koju smo mu ostavili. I bez sumnje će se pitati jel' nama to zaista treba.

U daljini vidimo naš glavni cilj – Bojin kuk, na 1110 mnv. Lijep je, jasno se ističe i ne izgleda uopće daleko.

Nakon nešto malo hoda nailazimo na križanje. Putokaz pokazuje Veliko Rujno desno, Bojinac lijevo, pa tamo i krećemo. Uspon nije strm, dan je vedar i buran i dok nam bura klizi niz lice i zapliće se u kosu, sunce prži u leđa. Ukratko, guštamo. Ulazimo među kukove Bojinca. Golublje sive stijene kukova, tog slikovitog vapnenačkog geomorfološkog fenomena, kao i ostali kraški oblici kojima Bojinac obiluje, nisu dozvolili da ostanu van granica Nacionalnog parka Paklenica. Njemu je područje Bojinca priključeno 1997. kao jedan zapadno izdvojeni krak. Kao prikolica. „Ušlepa“ se. Fantastični su oblici bojinačkih kukova. Oblih vrhova ali izbrazdani oštrim žlijebovima koje je voda izlokala u mekanom i podatnom vapnencu. Na mjestima izgleda kao da je netko ogromnom viljuškom šarao po njima. A negdje na vrhovima kukova stoji kamenje kao da ga je netko malo prije tu naslonio, a ne kao da godinama odolijeva vrelini sunca, pucanju leda, udarima vjetra.

Pravo oduševljenje, ipak, sačuvano je za malo kasnije kad se pred prvom grupom otvorio pogled na Bojin kuk i novi splet vapnenačkog zabavnog parka koji do njega vodi.

Ipak, iako je Bojin kuk lijep, visok, izazovan, osim Boje i Jaga je na Bojincu ostavila traga. Naime, u samom središtu ovoga pogleda koji uzdahe mami nalazi se Jagin kuk posve jedinstvenoga izgleda.  Odlučujemo se baš tu zaustaviti, odmoriti i malo ga podrobnije razgledati. Nekome sliči na puža, nekome na labuda, a naš predavač Zoro kaže da je to ništa drugo do simbol muškoga ega. Sjedili smo na travi, slušali pažljivo koliko smo to god mogli pod datim uvjetima. Zoro nam je održao kratko predavanje iz kulturnog i prirodnog nasljeđa, a za blagi nemir među nama bila je kriva slika koju je predavač imao u pozadini.  Hvala Zoru na predavanju. Lijepo je opet vratiti se u klupe. Još kad su sive i zelene i velebitske …. !

A onda je naš put postao uglavnom samo stjenovit jer smo sad bili sasvim blizu samom podnožju Bojinog kuka.

Tu smo se pripremili za konačan uspon na čijem se jednom dijelu nalazi klinčani put, tj. sajla koja olakšava izlazak na vrh uz vrlo strmo položenu stijenu. Opreme nemamo dovoljno pa se pripremamo do vrha u grupama.

Naši vodiči Gordan i Zoro i još nekoliko pari sigurnih, iskusnih ruku rasporedili su se po sajli kako bi po potrebi asistirali. Sigurnosti nikad dosta i uvijek je lijepo kad vidite da se imate na nekoga osloniti. A toga kod nas ne fali. Uz pruženu ruku odmah nekako poraste i vlastita snaga i samopouzdanje. Ipak, opći je zaključak da ova ferata nije pre zahtijevna pa nam se na mjestima činilo da osiguravanjem s oba karabinera samo kočimo i sebe i druge. Pridržavanje za samu sajlu činilo se dovoljnim. U svakom slučaju, odlična vježba za zahtjevnije osigurane puteve.

Prva grupa izbija na vrh i po "kuriru" Vinciju šalje opremu ostalima koji čekaju u podnožju. Iako je visina Bojinog kuka "samo"  1110 mnv još jednom se potvrđuje kako u planinarenju visina osvojenog vrha nije mjerilo za težinu puta, a niti za ljepotu prizora koji se s vrha pruža. Na jugu se ljeska more, na sjeveru iza Maloga i Velikoga Rujna prostire se velebitski greben, na istoku Sveto brdo čas stavlja kapu od oblaka, čas je skida. Mi se valjamo po toploj, glatkoj stijeni malo na vjetru, malo u zavjetrini. Kako nam se svidi. Težak je planinarski život!

Natrag krećemo sa sjeverozapadne strane Bojinoga kuka kuda ćemo ga zaobići i izbiti opet u njegovo podnožje s južne strane odakle smo i počeli uspon uz sajlu. No, vrijeme je za zasluženu pauzu, okrijepu i popodnevni "pižolotić".  Ne možemo se načuditi  kako nam se sve posložilo. Šumarak da nas zaštiti od sunca, a kad su trbusi otežali od dobrog i šarenog ručka i „likarija“ kad je počela djelovat, livadica "oš u suncu oš u polu sjeni" prihvatila naša opuštena tijela. Ko to može platit?!

Vrijeme je za povratak. Malo smo se opustili, a vozači nestrpljivo čekaju. Nedaleko mjesta na kojem smo odmarali, na sjeverozapadnoj strani Bojinoga kuka, nalazi se izvor vode. Označen je i nazvan imenom Piskavac ali vode nema u izobilju. Niz stijenu se ništa ne cijedi. U samoj okomitoj stijeni nalazi se mali otvor i bazenčić u kojem voda miruje pa nismo sigurni da je baš pogodna za piće.

Na putu natrag zastat ćemo još jednom pokraj Jaginoga kuka ali sad ćemo ga malo ignorirati. Pa dobro, onoliko koliko se to može. Neki obavljaju još po koji foto session jer je sad sunce u nešto povoljnijem položaju pa je i pogled na ovu predimenzioniranu figuru nešto drugačiji. S livadice pored Jaginoga kuka u smjeru zapada vodi put do jedne zanimljive kamenice koja zadržava vodu. Nalazi se pod strmon stijenom jednoga od okolnih kukova, a nazivaju je Jezercem. Vode je vrlo malo. Kad joj je razina nešto viša ona otječe kanalićima oštrih rubova koje je sama sebi prokopala u stijeni. Pokušali smo nešto vode protjerati tim žlijebovima. Onako, za gušt. Prelijepo! Al od samog gledanja u kamenicu nema ništa. Gotovo svi smo je po uskom rubu okružili priljubljeni uz stijenu u nadi da nas stijena neće odbaciti u ono malo vode s blatnim talogom na dnu.  

Sasvim druga je priča skinuti gojze i dobrovoljno umočiti noge u vodu koja sasvim sigurno nije ista kao i druge. Uostalom, tako su se sigurno i Jaga i Boja brčkale u svoje vrijeme.  Zato ni neke od nas nisu sebi uskratile taj gušt. Ništa ne smije ostat nedoživljeno i neproživljeno.

Završni dio puta uvijek je nekako obilježen istim mislima. Presvući se u suhu odjeću i sjesti na pivo da okrunimo još jedan dan druženja. Tako je i bilo. Na piću kod Dinka je donesen važan zaključak: da je ovo još jedan dan koji zaslužuje svoju sjajnu zvijezdu na Aveniji lijepih sjećanja.

Tekst: Sanja Marinov

Fotografije: Sanja Marinov i Denis Vranješ