Alpinistički odsjek

01 Ožujak 2011

Iako je još daleke 1937. godine Petar Lučić-Roki izveo prvi uspon u Kozjaku, interes za ovim oblikom djelovanja zapravo počinje 1948. godine kada član društva Ivo Marović odlazi na alpinistički kurs u organizaciji PSH. Godine 1949. imenovan je referentom za alpinizam u PD Mosor, ali nedostaje opreme za djelovanje. Uz podršku starijih članova društva grupa mladih članova počinje 1950. godine alpinističko djelovanje. Te godine izveden je prvenstveni alpinistički uspon, nazvan Bršljanov smjer, u Kozjaku, pod vodstvom slovenskog alpinista Cveka. U to vrijeme Stanko Gilić i Joško Gerželj penju neovisno o ostalima po Kozjaku i Mosoru i kasnije im se priključuju.

U nedostatku opreme vježba se na Marjanu, a desetak članova tijekom 1953. i 1954. godine uz pomoc Branka Lukšića izvodi uspone po Kozjaku. Krajem travnja 1955. godine članovi PDS Velebit iz Zagreba drže u Splitu 8-dnevni alpinistički tečaj kojem je nazočno deset mosoraša. Predavanja su održavana u prostorijama društva, usponi po Kozjaku, a u Velikoj Paklenici završni penjački logor na kojem je ispenjan prvenstveno Splitski smjer. Poslije tečaja formiran je Alpinisticki pododsjek.
Broj članova se povećava i penju se prvenstveni smjerovi po Kozjaku, Mosoru i Biokovu. Uzima se učešća na alpinistickim logorima na Magliću i Velebitu, te zimskim na Velebitu i slovenskim Alpama. Kvalitetnim usponima isticu se Vlado Jelaska, Stanko Marincic i drugi, a najveci uspjeh postignut je 1957. godine kada Boris Kambic i Boris Kulic penju prvenstveno Mosoraški smjer, V° teškoce u središnjem dijelu Anica kuka u Velikoj Paklenici. Bila je to potvrda nadarenosti Bacija i Malca, kako su ih zvali, ali i rezultat kvalitetnog rada tadašnje generacije mosorovih alpinista.
Dozvolom Komisije za alpinizam PSH 1958. godine pododsjek se osamostaljuje i formira Alpinisticki odsjek. U narednim godinama aktivnost je promjenjiva. Neki clanovi odlaze zbog studija ili posla u druge gradove, ali ipak dolaze mladi koji stasaju u kvalitetan alpinisticki kadar. Godine 1960. cetiri clana osvajaju najviši vrh Europe Mont Blanc, visok 4807 m (Boris Kulic, Ivo Boko, Nikša Vucetic i Zvonko Kovac).
Stice se iskustvo na alpinistickim tecajevima na Velebitu, alpinistickom logoru u Tamaru u Sloveniji, te usprkos nedostatku opreme, izvode usponi najviših teškoca u Kozjaku, Mosoru, Biokovu, V. Paklenici, Kleku, Mojstrovci i Triglavu. U Dolomitima je ispenjano 12 smjerova VI° teškoce, medu kojima Eggerov smjer u Cima Picolla. Clan Stanko Gilic ispenjao je 1966. godine zajedno sa velebitaškim kolegama prvenstveni smjer Klin ( VI°) u V. Paklenici.
Nabavkom neophodne penjacke opreme aktivnost se pojacava, pa svake godine ima sve više ispenjanih smjerova i to ne samo u okolici Splita, vec po Velebitu, Troglavu, Kleku, Prenju, Maglicu, Durmitoru i Julijskim Alpama, a rade se i skijaške ture po Kamešnici, Plješivici, M. i V. Kapeli, Bjelašnici i Treskavici. Zatim se odlazi i u inozemstvo gdje se izvode usponi i osvajaju vrhovi podrucja Grossglocknera, Mont Blanca, Matterhorna, itd. 1967. godine održava se alpinisticka škola, koju završava 12 polaznika, pod vodstvom Vinka Maroevica. Od tada do danas se uglavnom kontinuirano održavaju alpinisticke škole što je znacajno utjecalo na kvalitetu djelovanja i razvoj Alpinistickog odsjeka.
Clanovi alpinistickog odsjeka ne zapostavljaju ni društveni rad, pa su ukljuceni i u druge aktivnosti kao što su skijanje, izleti, predavanja, foto i gospodarska aktivnost.
Razvoj splitskog alpinizma i postignuti rezultati omogucavaju mosorašima sudjelovanje u alpinistickim ekspedicijama koje organiziraju planinarski savezi Hrvatske, Slovenije, Makedonije i bivše države Jugoslavije. Tri alpinisticke ekspedicije organizirali su mosoraši samostalno.
Godine 1971. Nenad Culic je ucesnik 1. hrvatske alpinisticke ekspedicije Grenland ’71. Uspjeh postiže usponom kroz južnu stijenu do tada neosvojenog vrha Ingosfijelda. Na toj ekspediciji N.Culic osvaja prvenstveno jedan bezimeni vrh kojem daje naziv Mosor.
1973. godine organizira se 1. splitska alpinisticka ekspedicija Spitzbergen ’73, koja izvodi uspone na otocju Spitzbergen u podrucju Kongs fjorda. Izmedu ostalih uspona, prvenstveno osvaja vrh kojem daje naziv Mosor. Sudjelovali su Nenad Culic – voda ekspedicije, Vinko Maroevic, Ivo Kaliterna, Zoran Paniko, Ivo Kaštelancic, Boris Sirišcevic, Mario Ivaniševic i Josip Ganza.
Na 6. jugoslavenskoj alpinistickoj ekspediciji Kavkaz ´74, prilikom uspona u Križu Užbe, u velikoj ledenoj lavini smrtno su stradali naši clanovi Nenad Culic i Ante Bedalov.
1975. godine Damir Filipovic ucesnik je 2. hrvatske alpinisticke ekspedicije Ande ´75. Tom prilikom Goran Gabric (tada u PK Split) osvaja vrh Aconcagua 6951 m.
2. splitska alpinisticka ekspedicija Hindukush ´75 postiže hrvatski rekord osvajanjem 7492 m visokog vrha Noshaq u Afganistanu. Na vrhu su mosorašku zastavu istakli Stipe Božic i Boris Sirišcevic. Još su sudjelovali Vinko Maroevic-voda ekspedicije, Ivo Kaliterna, Damir Filipovic, Mario Ivaniševic, dr. Vedran Deletis i Josip Ganza, te iz PK Split Srdan Vrsalovic i Goran Gabric.
Godine 1979. na 3. hrvatskoj alpinistickoj ekspediciji Kenya ´79 su mosoraši Edo Retelj i Nenad Pivac koji usponom u ledu kroz Diamond couloir potvrduju svoje alpinisticke vrijednosti.
Na 7. jugoslavenskoj alpinistickoj ekspediciji Everest ´79 sudjeluje Stipe Božic i ponosito razvija mosorašku zastavu na vrhu svijeta, na 8848 m visokom Mount Everestu u Himalaji. Bilo je to prvenstvenim usponom preko do tada neosvojenog Zapadnog grebena.
1981. godine je Stipe Božic clan 8. jugoslavenske alpinisticke ekspedicije Lhotse ´81. Ekspedicija ne osvaja 8511 m visoki himalajski vrh, ali savladava 3300 m visoku, okomitu ledenu južnu stijenu.
Ana Mažar, Ante Bucan, Gorazd Barac i Nenad Pivac ucesnici su 4. hrvatske alpinisticke ekspedicije Kavkaz ´81. A.Bucan i N.Pivac osvajaju vrh Elbrus visok 5633 m, a naveza Mažar-Pivac sjeverozapadni greben Nakra Tau. Tom prilikom postavljena je spomen ploca hrvatskim alpinistima poginulim 1974. godine.
Na alpinisticko-skijaškoj ekspediciji GSS PSH Kang Guru ´82 u Himalaji, sudjeluju Stipe Božic i Nenad Pivac. S.Božic osvaja 6981 m visoki vrh Kang Guru i skijama se spušta do baze u podnožju.
1982. godine je Ana Mažar clan jugoslavenske ženske alpinisticke ekspedicije Pamir ´82. Osvajanjem 7495 m visokog Vrha komunizma postiže ženski hrvatski visinski rekord.
1983. godine organizira se 3. splitska alpinisticka ekspedicija Manaslu ´83. Cilj je bio 8156 m visoki vrh Manaslu. Nažalost ekspedicija je tragicno završila. U ledenoj lavini smrtno su stradali mosoraš Ante Bucan i slovenski alpinist Nejc Zaplotnik. Još su sudjelovali Vinko Maroevic-voda ekspedicije, Stipe Božic, Ivo Kaliterna, Boris Sirišcevic, dr. Igor Žuljan, Srecko Gregov, Ana Mažar, Edo Retelj, Gorazd Barac, Haso Feratovic, Ranko Božinovic, Gordan Franic, Tomislav Dugec, te slovenski alpinist Viktor Grošelj.
Slijedece godine organizira se splitsko-ljubljanska alpinisticka ekspedicija Manaslu ’84. Kroz južnu stijenu na vrh su se u alpskom stilu popeli Stipe Božic i slovenski alpinist Viktor Grošelj. Mali sastav ekspedicije još su sacinjavali Edo Retelj i slovenski alpinist Aleš Kunaver.
U 5. hrvatskoj alpinistickoj ekspediciji Fanske Gore ´84 sudjelovali su Gordan Anic, Gorazd Barac i Edo Retelj. Izvedeni su brojni alpinisticki usponi i osvojen vrh Cimtarga 5487 m.
Ana Mažar je clanica jugoslavenske ženske himalajske ekspedicije Anapurna ´86, ali vrh Južna Anapurna nije dosegnut jer su to onemogucavale vremenske neprilike.
Stipe Božic, Ivica Matkovic i Zdenko Mijanic odlaze 1987. godine u NP Yosemite - Kalifornija, gdje u cuvenoj stijeni El Capitan penju zahtjevan smjer Triple Direct. Još su penjali u stijenama Joshua Tree i Devils Tower.
1987. godine na jugoslavenskom alpinistickom pohodu Tjan Šan ´87, ucesnik je Edo Retelj. Medu izvedenim alpinistickim usponima ostvario je i nekoliko prvenstvenih uspona.
Na makedonskoj alpinistickoj ekspediciji Everest ´89 Stipe Božic ponovo osvaja najviši svjetski i himalajski vrh Mount Everest, 8848 m. Ovog puta izveo je to preko Južnog sedla. Bilo je to deset godina nakon njegovog prvog uspona na Mount Everest.
1991. godine na slovenskoj alpinistickoj ekspediciji Kangchendzonga ´91 Stipe Božic osvaja himalajski vrh Kangchendzonga, 8586 m, koji je po visini treci vrh na svijetu.
U 1992. godini Stipe Božic sudjeluje u slovenskoj alpinistickoj ekspediciji Anapurna ´92. Cilj je uspon kroz južnu stijenu, ali se moralo odustati zbog vremenskih neprilika.
Još jedan veliki uspjeh Stipe Božić postiže osvajanjem drugog po visini svjetskog vrha K2 (Chogori), 8611 m, u slovenskoj alpinističkoj ekspediciji 1993. godine.
Stipe Božić je ucesnik slovenske himalajske ekspedicije Anapurna ‘95. Nije ispenjao vrh, ali je pomogao osvajanju istog.
1996. i 1997. godine Stipe Božic u sklopu projekta 7. vrhova svih kontinenata penje se na Aconcaguu, Ojos del Salado, Mt. McKinley, Kilimanjaro, Mt. Kenya, Mt. Kosciusko, Mt. Cook i Mount Vinson. Prilikom boravka na Antarktici, kroz visoku južnu stijenu, prvenstveno osvaja vrh visok 3150 m nazvavši ga Croatia.
1998. i 1999. godine Joško Božić je clan hrvatskog tima na zahtjevnom i izuzetno napornom natjecanju Eco Chelenge u Maroku i Patagoniji.
Svojim sjajnim alpinistickim uspjesima, Stipe Božić je 1999. godine dodao i uspjeh osvajanja Sjevernog pola sa slovenskim timom alpinista, a 2000. godine popeo se i na 5633 m visoki Elbrus.
2007. je Milena Šijan učestvovala u 1. hrvatskoj ženskoj himalajskoj ekspediciji na šesti po visini vrh na svijetu Cho Oyu (8201 m) i bila je nadomak uspjeha da se popne na vrh, ali je na toj ekspediciji stekla vrijedno himalajsko iskustvo koje joj je pomoglo da dvije godine kasnije 2009. u sastavu 2. ženske himalajske ekspedicije zakorači na krov svijeta - Mount Everest (8850 m). Time smo jedino planinarsko društvo u državi koje ima i muškog i ženskog člana s takvim uspjehom.
Vrhunski alpinisticki rezultati postignuti na ovim ekspedicijama, pronosili su ime našeg društva, grada Splita i Hrvatske izvan granica Domovine.
Pročelnici Alpinistickog odsjeka od njegovog osnutka do danas bili su: Vlado Jelaska, Stanko Marinčić, Boris Kambić, Boris Kulić, Ferdo Ivančević, Uroš Nigojević, Frano Lukinović, Dražen Adam, Ante Dadas, Mirko Ceglec, Vinko Maroević, Đorde Radovniković, Nenad Ćulić, Ivo Kaliterna, Stipe Božić, Mićo Slišković, Nenad Pivac, Ana Mažar, Edvard Retelj, Ivica Piljić, Jasen Boko, Marin Alunić, Joško Božić, Milena Šijan, Aleksandar Nikolić, Ivan Skaramuca i Vedrana Jerić-Miloš.

G.G.