A reci ti meni

29 Lipanj 2012

- A reci ti meni, di bi školarci mogli na idući izlet sad kad smo odradili sve školske ture

- A šta ja znan...meni je Premužićeva staza napeta, mogli bi nešto u tom điru!?

- Ludilo, Igor i Sanja su baš to spominjali...

-...idemo! Dogovoreno!!!

I tako je pala ideja, potom i odluka da se otisnemo prema Velebitu. Savjeti i sugestije počeli su stizat od iskusnijih planinara, jedni viču Zavižan, drugi se kunu u Paklenicu, neki opet Mrkopalj, ali na koncu nam se ipak prijedlog Pročelnika najviše motao po glavi i nakon kraćeg međusobnog savjetovanja odlučujemo se za turu Stupačinovo-Ravni Dabar, a za povratak je određena Premužićeva staza, ko glavna vodilja i nekakav cilj.

Sad kad nam je cilj zacrtan, preostalo nam je odlučit se kako doći do tamo! U igri su bili autobusi, šta veliki-šta mali, nekakvi kombiji, ali na kraju ipak se odlučujemo za auta.

I tako mi, vrelog 24. dana u mjesecu lipnju, u 6 i 30 okupljamo se na Solinskoj, tradicionalnoj Mosoraškoj polaznoj stanici i od tu sa tri auta krećemo prema Filipu koji nas čeka u Dugopolju, pa dalje prema predivnom odmorištu Skradin nad Krkom, gdje sačekujemo ostatak ekipe koja je krenula iz Trogira. Nakon jutarnje kave i Ružinih fritula, nema stajanja do Gospića gdje opet malo odmaramo, nabavljamo spizu i po treći put sjedamo u užegla auta i nastavljamo dalje prema Baškim Oštarijama. Do Stupačinova nam treba svega par minuta i eto nas već sa ruksacima na leđima! I to ne bilo kakvim, nego ruksacima koji su puni leda zbog čega se brzo začulo i prvo: „Jeboteled!“ Da, ruksaci puni leda!!! Bilo je tu svakakvog leda, al onaj „mesni led“ je ipak bio najbitniji i svi ostali ledovi bili su podređeni tom ledu – mesnom ledu! On je morao do odredišta stići svjež, da ne bi slučajno sutra bilo neočekivanih traženja nužnika ili još gorih scenarija o kojima neću ni govorit.

I tako mi u 11:45 krećemo prema Kizi. Odmah na startu, u svega par minuta čuju se prvi uzdisaji i sve učestaliji su „pozdravi ledu“ pa odlučujemo teret ostavit podno Kize u hladu. Laganih nogu se penjemo prema Kizi usput prolazeći uz predivne oblike od koji nas neki čak i pozdravljaju stjenovitim srednjakom! Na sam vrh se penjemo svi osim Joška koji odlučuje malo „meditirati“ dok se mi pentramo po stjenovitom vrhu. Moram pohvaliti Anu koja je ovaj uspon iskoristila u svoj projekt „masakriranje straha od visine“ i ovu etapu je odradila samo sa laganom vibracijom potkoljenica. Svaka čast!!!

Nakon podužeg guštanja na samom vrhu, vračamo se našim ruksacima i napastvujemo jestivi, a pozamašnu količinu pitkog sadržaja također deponiramo u želučanoj vrećici.

Točno u 14 sati nastavljamo prema Crnom Dabru do kojeg nas vodi poduži spust kroz bukovu šumu. I tada, odjednom, kao pokošene, cure padaju na koljena. Ostatak, dakle mi muškarci, u čudu gledamo što se to zbilo, kad odjednom čujemo uzvik: „Šumske jagode!“. Hajde da i mi vidimo te šumske jagode…i gledamo mi, gledamo, ali ne vidimo ništa osim Jagodica, čak ni to, nego samo nekakve mižerjaste Jagodičičice! Nešto sićušno, maleno, mižerjasto, al eto, ipak moramo priznati, crveno. Uspijevamo ih nagovori od pokušaja prežderavanja, podižemo ih na noge i napokon nastavljamo dalje preko napuštenog Crnog Dabra, uz bunar, a potom uz staro groblje prema današnjem cilju, Ravnom Dabru.

Ipak nije sve bilo tako idealno, na jednom dijelu šuma je poprilično zarasla, pa se u jednom trenu traži pravi put, ali također se ispušta i pokoja kapljica krvi provlačeći se kroz sav taj gustiš. Na Ravni dabar stižemo ravno u 17:00 sati gdje odmah na stol dolazi prva runda* pića (moram naglasit, da su stigle samo dvije u čitavu večer! Ovaj put smo bili pristojni J )

.

Slijedi lagano divljenje domu, bunaru uz dom, a naročito njegovoj hladnoj vodi koja je kao naručena stigla za osvježenje, divimo se okolici doma… lagano se loži vatra jer je onaj led sa početka odradio svoju ulogu jako dobro, i očuvao nam večeru koja već lagano cvrči sa gradela. Večera, piće, druga tura i na koncu pjesma i smijeh do dugo u noć. Usput se dosta  vremena posvetilo, nažalost nekim nebitnim temama koje po mom mišljenju nisu za planinu jer postoji mogućnost da i nju iskvarimo, što nikako ne bi valjalo, ali sve te diskusije zasjenio je jedan izuzetno umiljati puh. U početku je malo pozirao, da bi na koncu sve to i pošteno naplatio obilatom večerom. Umorni od „PPP-a“ (puta, pića, pjesme) odlazimo na zasluženi počinak i misli usmjeravamo novom danu.

Budimo se uz pokoji „zvuk umorna čovjeka u snu“, potom se još jednom budimo uz jutarnju kavu. Slijedi branje bazge, lipe, vrganja i u 9:30 polazak prema Visibabi. Podno Visibabe opet ostavljamo, sad već puuuno lakše ruksake i penjemo se na vrh odakle se divimo pogledu prema Bačić kuku na zapadu, Kizi u daljini na istoku i na jugu golom Pagu.

Nakon izležavanja na travnjacima Visibabe, spuštamo se na Premužićevu stazu i s noge na nogu napredujemo prema polaznoj točki, Stupačinovu. Danas nitko nije bio umoran, ali smo svejedno Premužićevom stazom vukli s noge na nogu i uživali u svakom koraku, diveći se okolini.

I tako lešani od visoke temperature i vlažnog šumskog zraka, po dolasku u Stupačinovo sjedamo u vrela auta koja nam nisu bila dovoljan razlog da odmah ne krenemo prema Karlobagu, jer nam je u glavi već bilo piće, i ono bitnije od toga: kupanje i osvježavanje u moru. To obavljamo u Starigradu i na posljetku opet gume na muke pa Dalmatinom na jugoistok i za dva sata eto nas već u usijanom Splitu.

Škola proljeće 2012 se još jednom iskazala kao jako dobra ekipa, uz nešto sporiji tempo pri hodanju, ali zato jako dobru zabavu, izuzetnu spizu i izvanredno pjevanje!!!

*runda = gajba :P

Tekst: Josip Glavinović

Fotografije: Milica Laušić