U spomen na Joku

03 Lipanj 2012

Na današnji se dan prije pet godina prerano ugasio život našeg Joška Božića, jednog od najistaknutijih Mosoraša te generacije, našeg pročelnika Alpinističkog odsjeka i prvog pročelnika Sportsko penjačkog odsjeka, te vjerojatno najsposobnijeg gorskog spašavatelja koji je u bezbrojnim akcijama spasio stotine tuđih života. U spomen na Joku prisjetit ćemo se ekspedicije u kojoj su se Joke, Frane i Hrvoje 2005. popeli na vrh Sjeverne Amerike. 

 

 

Dakle, da nastavim gdje sam zadnji put stao. Nakon što nas je Stipe Božić otpratio do Zagreba avionom, dalje smo nastavili sami, preko Amsterdama,Minneapolis pa do Anchoragea. Hvala bogu da sve nije išlo kako treba… Imali smo po jedan nedozvoljeni komad prtljage viška, što nas je trebalo stajati malo više od avionskih karata. Ranojutarnje natezanje s avionskim kompanijama, i malo kašnjenje aviona baš poradi nas…. U Minneapolis, prvi grad u SAD-u, ona prtljaga što ide “gori”, u kabine aviona, završila je “doli”, bez oznake, imena i prezimena… Zbog toga je avion iz Minneapolisa za Anchorage malo kasnio zbog nas… U avionu nas supunik pita dal’ smo iz Irske (valjda zbog moje kose), ne rekoh mi smo iz Hrvatske, a on će nama, “A jel, ja sam Tim Begić, otac mi je rođen u malom mjestu pored Gospića…”. I tako nas je Tim uputio u Anchorage, gdje treba pojest i odsjest i koje je najjače sredstvo protiv komaraca. Za vrijeme “dana” u ovim subpolarnim uvjetima, komarci se osvećuju za polugodišnju hladnu “noć”, stravično i prkosno. “Zrak je zrakoprazan ako u njemu nema komaraca”, kaže Joke.

U Anchorageu smo odsjeli u “Earth Bed & Breakfast”, prava meka za alpinste, kojem upravlja 60-godišnja Margriet, priča 6 jezika i upravo uči Švedski. “Bed & Breakfast” nam je baza odakle smo išli pješke u nabavku spize i opreme, a navečer smo se počastili u domaćem opuštenijem lokalu gdje smo probali “Halibut”, bijela riba, nismo još našli prevoda. Nakon večere slijedi noć… ne, dan, nema noći. Duboko ispod plahti, da se ne vidi svjetlo uspjeli smo zaspat oko 2 ujutro…

Ujutro dolazi Shuttle po nas, tako oni zovu kombi, i skupa sa španjolskom ekspedicijom prebacujemo se stotinjak kilometara dalje u malo mjesto Talkeetna. Deset muških i žena za volanom. Pije kavu, mobitelira, minja brzine, volan tko zna ko drži…

Ulazimo u Talkeetnu, grad na tri rijeke, Susitna, Talkeetna i Chulitna. Ispred nas je avio prevoznčka agencija K2, koja bi nas trebala prebaciti još 100-njak kilometara sjevernije, sa paralele 62 na paralelu 63, ledenjak Kalhitna, jedan od većih u lancu planina nacionalnog parka Denali.

 

 

Denali je “original” ime ove planine, ali su je ameri promijenili u Mt McKinley, u čast kandidata za predsjednika države, koji je na kraju i izgubio kandidaturu. Danas se Nacionalni park McKinely već zove Nacionalni park Denali, a vrh je još uvijek McKinley, premda cijela Aljaska stremi prema preimenovanju čemu se Američki kongres još uvijek protivi.

 

Raspremamo opremu po livadi pored aerodroma, ali loše nas vrijeme prikiva još jedan dan u civilizaciji što nam je dalo vremena upoznati “život na sjeveru”. Doktora i pilotkinju Meggy O’Connel nismo pronašli, ali je starica prodavačica iz dućana ista ista! Pronašli smo čak i krznena pokrivala za uši koje je Shelly nosila. Inače su stanovnici kivni na producente serije koji su našli inspiraciju u ovom gradići, ali ga nisu baš promovirali kako treba.

 

Prijavljujemo se u Denali Nacional Park and Preserve, Ranger Station. Rangeri nas upoznavaju s planinom i obogaćuju nas s još malo opreme – CMC (Clean Mountain Can, ilitiga ručni kondut, u koji ćemo, jel’, na kampovima višim od 5000m). “Can” sa sadržajem potrebno vratiti nazad, na uvid. Inače kazna 100$ po članu.

 

Jutro na aerodromu, ne treba budilica, s prvim polijetanjem aviona, već smo bili na nogama, spremni za polazak, opreme preko 200kg. Prevoznici vrte glavom, nije im jasno što će nam sve to. (I sad dok ovo pišem, pored nas stoji još dvi vriće pune spize, neznamo kako ćemo je potrošit…). Morali su za nas osigurat malo veći avion od Cesne. Poslije smo uvidjeli da je to manji problem, a malo je veći što su naša leđa ta koja će još to vući 5-6 dana 4300 metara visoko. Mr. No pali makinu i eto nas u čas u zraku, interaktivan let, svako tko ugleda drugi avion u zraku mora obavijastit pilota, “ground control” je malo slabija točka u ovim divljinama. Nakon 45min leta, drž ne daj po planinskim lancima, prizemljujemo se na ledenjak, malo ljepši dio medju pukotinama. Slijetanje je moguće do sredine srpnja, kada se aerodrom pretvori u brazgotinu od leda. 

 

 

Avion ode, a mi ko astronauti na mjesecu, ograničene količine svega, ostadosmo nigdje. Povratak pješke je predalek, gotovo nemoguć (barem bez puške protiv medvjeda).

 

Sad smo na 2200m, odlučismo prenoćiti, malo se aklimatizirat na već osjetnu hladnoću i malo na visinu, podižemo šatore, topi se prvi snijeg, isprobavaju se kuhala, benzinska, razno razna, vatra šiklja pola metra na sve strane. Srića, pa ne u šatoru.

 

Slijedeće jutro skije na noge, “pulka” – klizajuća krmača navezana iza nas i navezani jedan na drugog, za slučaj propadanja u pukotinu, već polako gazimo prve metre visine. Uspon je za sada blag, ali avaj!, jedan krivi oslonac i imamo već jedan puknut štap od skija u niti 200m pređenog puta. Krpi zamkama i konopčićima, drž ne daj, i vozi dalje, nema stajanja. Nakon 5 sati hoda, odlučismo stati i prenoćiti na Kamp1 – Ski Hill, 2500m visoko. Odavde se pruža lijep pogled na vrh, samo je malo daleko J. Slijedećeg dana su već uzbrdice takove, da nam je kretanje uz ledenjak priuštilo lijepe ureze u ramena od težine pulke i ruksaka za leđima. Al ne damo se, 2900m, Kamp 2 – Kahiltna Pass. 

 

 

Po noći nas trese mećava, pa cijeli sutrašnji dan, odlučismo pričekat bolje vrijeme. Prve partije trešete su pale, izlazak iz šatora sveden na minimum: svako dva sata. I to na smjene, lopatom za snijeg otkapat šator. Tako pada da za dvi ure zamete po metar. Bili smo poprilično sami u ovom logoru, ali kako je vrijeme loše, sve je više ostalih ekspedicionista koji se zadržavaju, po mećavi dižu šatore, sve mokro, zameteno….

 

 

Slijedeće jutro isto, bambusove trske koje nakazuju put se jedva vide, nema nikakvih tragova… Ipak odlučujemo prtit, i smiono uzbrdo. Srećom, nakon sat i pol hoda određena se skupina spustila i ostavila nam koliko toliko uprćen put. Uzbe su sve teže, skije već polako proklizavaju unazad (bez obzira na krzna pod njima koja to pokušavaju spriječit). Nakon svega 6 sati eto nas na 3300m, Kamp3 – Motorcycle. Kamp okružen dubokim pukotinama u koje je dozvoljeno bacat “Human waste” (ne mogu se sitit našeg uljudnog prevoda). Ovdje po prvi put vadimo i pilu za led kojom pravimo iglu kocke, kako bi se što bolje ogradili od udara vjetrova. Ispred nas obeshrabrujuće snježne i ledne uzbrdice. Odlučismo skije ostavit ovdje (osim Joke koji ih je iznio još više, za naknadni spust).Odlučismo i opremu iznijed dalje u dva puta, u dva dana. Dereze su na nogama, i cepin u ruci. Pulka olakšana, al’ svejedno hod sporiji od disanja dva puta. Oko nas već poprilične klisure, ledopadi koji se stravično nadvisuju nad kampovima… Dolazimo na čuveni “Windi corner”, dio puta od 3300 do 4300 metara, gdje se put sužuje na padinu prema provalijama, učestali vjetar pretvara snijeg u led i sve je nekako napeto. Zbog padine, pulka nije za leđima već na boku, okreće se, izvrće, ako što ispadne, nije vezano, moš se pozdravit. Srećom za sada sve ostaje u njoj. Dostižemo 4300m, Bazni Kamp (“Basin Camp”), kopamo rupu u koju ubacujemo 3 galona goriva, šator, 3 vriće spize (one velike iz Peveca), zakapamo, zabijemo bambusove trstike s oznakom naše ekpedicije, mora virit priko metar. Idemo nazad na 3300. Isrcpan dan…

 

 

Slijedeći dan ista tura, s ostatkom opreme, malo teže nego prošli put, ali nema više povratka. Eto nas na baznom, kopamo široke rupe za smjestit šatore. U jednom trenu umalo ostadosmo bez jednog, neusidrenog, uslijed jakog naleta vjetra. Srećom, Joke je izveo paradu kojeg bi se i Pletikosa posramio, s zadnjom vezicom šatora u dlanu (nedaleko od baznog logora je ledena litica…). Boravak na baznom logoru je užitak, jer znamo da se treba odmorit 2-3 dana prije slijedećeg napredovanja. Slijedeće jutro poklanjamo manufakturi i umjetnosti izrade obrambenih zidova od kocki snijega i leda, metra do dva visine: Joke priprema teren, Hrvoje izradjuje kocke, ja zidar… Za pola dana imamo zavidnu utvrdu spremnu podnijeti vjetrove sklone ovim visinama.

 Za vrijeme još koje partije trešete izvana začujemo: “Joško, Hrvoje…”?!?

 “Gligore!!!”, eto našeg prijatelja Gligora Deleva, kojeg smo upoznali na Aconcagui, Makedonca. Otišao se popeti par dana prije nas, ali nije uspio.

 “Osam sam dana proveo na visinskom logoru (5200m), gore tako puše i hladno je… za dva dana mi je avion za doma… moram ić familija…ima li netko satelitski telefon da odgodim kartu….moram se popet…ne mogu…”. Kratak susret s prijateljem se ipak nije odužio, morao je poć. Rekao je: “Vi ćete se sigurno popesti, vi ste dobro organizirani…”. I ode.

 

 

Najmrža su mi jutra. Led na stijenkama šatora, stvoren parom izdisanja, pada sa svakim treskom šatora, pada na vreću za spavanje, na glavu i kosu, na čarape i rukavice koje se bespomoćno suše, i topi se po njima i sve je mokro, a tako hladno. To mi zovemo “potok”. A kad grane sunce, onda se potok pretvara u “bujicu”. Bujicu je najbolje preduhitrit ili prespavat. Jedemo smrznuti med, smrznutu nutelu i smrznutu marmeladu na baškotu koji je smrvljen i više je toga na podu i na rukavicama nego u ustima. A i kad dodje u usta nije bas neka ugoda, triba to zalit sa čajem iz termosice koji se ohladio od sinoć. Ruke ne brišemo sa vlažnim maramicama za ruke, jer se cijela vrećica smrzla, ko cigla je. Ispod karimata se skupilo leda. Nakon 15 min “užitka” doručka, triba izać iz vriće, sanirat žuljeve za put, iz vriće se izvlači i mnogo robe da bi bila topla, i bočica vode da ne bi bile smrznute za put. Pakiranje i izlazak, hladni bijeli snijeg u hladu i vjetru, noge već omrzle, ruke pomalo, užad, ruksaci, dereze, cepini, rukavice jedne, druge, treće, kapa jedna, druga, potkapa, cvike dva para, plus skijaške, termosica vode, malo energetskih pločica, i oprema koju treba iznit na visinski logor. Gazimo uzbu, koju već pomalo ne gazimo, već plazimo po njoj, osiguravamo se, žemar razbija led na užetu. Nakon 3 sata pobjeđujemo “Head wall”, 700m sniježne i ledene penjače i izlazimo na greben, vjetrovit, strmovit, ali je bar manja uzba… Malo odmaramo i još urica i eto nas na visinskom logoru. Osjećam glavobolju od visine. Kopamo rupu, oprema, zakapanje, bambus i zastavica i goni nazad. Ponovo greben, ali sad nizbrdo, malo je sklizak, al’ nema veze, samo 700m moš past… Dolazimo u bazu. Spavanje.

 

Plan je opet malo odmorit. Dan dva. Ali vrijeme je predobro. Ako se pokvari, ko’ zna koliko ce trajat… Odosmo do rangera u bazi, pitat prognozu…Nije dobro…Sta ćemo…Odlučismo pričekat dan, odmorit se, pa šta bude.

 

 

Dani odmora u bazi, pročitali smo “obe” knjige koje smo ponili, Hrvoje me rastura 13:7 u partijama “trešete u 31”. Iscrpio sam maštu za pravit ručak. Srića i gledao sam recept na jednoj konzervi od biži s mrkvom, malo manistre, sira, kukuruza, maslinova ulja, samo takav ručak. Al’ taman što smo ga završili tako je puhnilo da smo ga pojeli u 2 minute i panično spremali stvari naza u šator (kuhanje u šatoru jako je opasno, 2 smrtna slučaja trovanja ugljičnim monoksidom prije par godina na ovoj planini, par slučaja je spašeno).

 

Malo o spašavanju. Da bi vas GSS spasio na ovoj planini, iznad 4000m, tribalo bi bit vrime takvo da helikopter može poletit i sletit, za što su uglavnom male šanse, a i spašavatelji moraju bit aklimatizirani, za što su isto male šanse. Uglavnom spašavateljima treba “koji dan”… Za to moraš pazit niti ne uganit nogu!

 

Vrijeme se popravlja, na grebenu se ne vidi da vjetar nosi snijeg unaokolo, prognoza nam ide u susret, vrijeme je za juriš. Kupimo vreće, podmetače, one na napuhavanje i one obične, oprema i ponovno jurišamo na visinski logor. Juriš je ovaj put potrajao malo više, 6 sati, jer smo dehidrirali na hladnom i suhom zraku, ali smo se ipak dokopali 5200m. Hvala bogu, sunce ovdje zalazi malo kasnije, oko ponoć, pa bar nisi u hladu. Ali ako puhne, u čas ti se stvori minus tridesetak, četrdesetak… Otkapamo šator i razapinjemo.

 

Trojica u šatoru za troje. Baš taman. Moš mislit! Rusak pod glavom, cipele pod nogama, ruku pod ruku, nema kvadrata centimetra slobodnog prostora. A triba još samo otopit 4-5 litara vode, i još malo za večeru, i opet ona para iz predvorja šatora se ledi na stijenkama. Otapamo litre na smjene, teća je od litre ipo. Jedan nadgleda, drugi spavaju. Ili se bar pretvaraju da spavaju. Pi-pi bočica spremna stoji u ruci, i pomalo ju punimo preko noći. Svako svoju naravno. Kaže Joke da je Pi-pi bočica izmišljotina stoljeća. Ne triba izlazit iz šatora na malu nuždu. Najbolja je od hladnog čaja, grlo je široko, premda bi mogla bit i malo veća.

 

Nismo ponili budilicu. A sutra bi se trebali poć penjat na vrh. Dogovor je pao. Ko se prvi probudi tad se ide. Dižemo se u suncu. Vrijeme izgleda idealno. Jedino nam je malo prvih 2 sata hoda u hladu. Korak za korakom pregazili smo granicu sunca, i temperatura se bitno snizila, počelo je puhat. Uspon je strm, navezujemo se na snježne klinove.

 

 

Puše još jače i još je hladnije. Noge već pomalo odlaze, i prsti na rukama. Treba se prekapčat s konopom i karabinerima. Fali osjećaja. Hladnoća ubrzo s ekstremiteta prelazi u prsi. Borimo se s vjetrom, uzbrdicom, hladnoćom. Dišem u jaketu. Nemam komada kože izložene vanjštini. Al’ svejedno… Hrvoje ispred mene, navezani smo, ukapča flage…

 

“Hrvojeeee!!! Preskači, ne ukapčaj!!!”

 “Šta si rekaaaaa?”

 “Voziiiiiiii, nemoj stajat!”

Brzo je razumija, tribalo je šta prije proć preko ove padine, proć čuveni “Denali Pass”, nakon njega trebali bi izać na sunce i vitar bi triba smanjit. Još po ure i uspjeli smo.

Evo nas na suncu, topi se smrznuta čokolada u ustima, tope se prsti na rukama i nogama. Al’ ne dugo, i ovdje nas je uhvatila vijavica, snijeg se podiže s poda i stvara bijelu prašinastu maglu, bez skijaških naočala nemožeš otvorit oči. Gazimo dalje, oblačimo se sve jače.

“Nema prioblačenja”, kaže Joke, “samo navlači”.

Prelazimo izlaz iz Mesnerovog kuloara i izlazimo na “Playground”, visoravan podno vrha, malo je u zavjetrini, tu je zadnja okrepa, čak ostavljamo i ruksake. Još dvista metri!

 

 

Kvragu, sad ću se nalit vode, ne smim dehidrirat.

Navučeni do zubiju robetinom, perjanim jaketama i hlačama, cepin, dereze i fotoaparat. I zastava u džepu.

“Idemo ekipa”, odlučno će Hrvoje.

Dvisto metri, dvista vrića cimenta. Hrvoje predvodi, gazimo njegovim prtinama, iako se sve ruši nizbrdo. Zastajemo, slikajemo, ma više radi odmora, ali uspijevamo izać na vršni greben. Hrvoje je na vrhu. Nije! Vrh se ne vidi, ima još do njega. O kvragu… Još jedan lažni vrh. Ugledasmo jedan sa zastavicom i dva šiljka. To je taj! Idemo ka njemu, Joke ispred nas, požrtvovno snima pobjedničke trnutke. Ja i Hrvoje zajedno izlazimo, udaram cepinom o vrh.

“Yeeessssssss! “, povikasmo, malo već deformirani amerikanstvom…

 

Odavde sve je nizbrdo, i puno brže. Nemogu vjerovat da je mukama kraj. Blažen je osjećaj, sve okolo je niže, tisućama kilometara daleko, sve je ispod nas. Vidici planina, strmi, snježni, oblaci ispod nas, jedino sunce još je gori. Fotosession na vrhu i zadovolji vraćamo se nazad. Na visinski logor.

Skratit ću, ovaj dio dosadan je kako čitaču tako i nama. Nizbrdo, nizbrdo, i godinama nizbrdo. Jedan nas je dan još i zatvorilo u šatoru, rezultat je 17:9 za Hrvoja. I opet nizbrdo. Dajemo ostatak goriva onima što idu uzbrdo, da smo što lakši. Nakon 3 dana stižemo na ledenjak-aerodrom. U ponoć. Sutra bi trebali letjeti. U civilizaciju. Valjda.

 

Ujutro vjetar, lavine snježne i kamene ruše se s MtForakera i MtHuntera, što nas okružuju. Vjetar se stišava, sad bi mogao avion sletit. Kvragu, magla! Opet ništa. Razmišljamo već spremat ručak.

“Čisti se”, kaže Joke, nakon treće partije trešete-ko-manje. I stvarno, vrijeme je idealno. Dvadesetak minuta tišine, osluškujemo i iščekujemo zvuk aviona.

Ma di su više, već nekoliko ekspedicija čeka povratak, tri dana nisu letili, aerodrom se pretvorija u ogroman logor, svi gledaju u zrak, tišina…

“Iiiiaaaaaooooooouuuuuuuuuu…………”, preleti jedan, “Doug Geeting”, pa još jedan “K2”, pa “Talkeetna Air Taxi”, “Hudson Air”, pa kad su krenuli nije bilo stajanja. Cijela eskadrila aviona. Po četiri pet na malom ledenjaku. Oprema je već u avionu. Hića poletanje, čeka se red za sletanje….

Civilizacija.

 

Tekst i fotografije: Frane Bebić