Lišanjski vrh

24 Svibanj 2012

Konačno! Lišanjski vrh! Iako je svibanj ukoračio u svoj prvi dan (diljem poznat kao 1. maj, praznik rada!) titrava igra usijanog zraka ponad dinarskih pašnjaka i stijenja nesebično poklanja atmosferu jednog pristojnog kolovoški paklenog dana....

Mrzim Dinaru. Nadam se da nikoga neće uvrijediti ova moja iskrena emocija spram ove planine. Ne znam zašto je to tako, ali svaki put kad me neka neobična unutarnja sila uvuče u gojzerice i natjera na što hitniji odlazak iz grada pa uputi ka ovoj našoj kraškoj krasotici, svaki put nekako nastradam – fizički, emocionalno, kako god...

Moj je izbor za ovaj tjedan bio izazovni i prekrasni, velebitski Vaganski vrh (1757 m/nv), međutim "loše" društvo u koje sam eto u poznoj dobi upala, mene je jadnu povodljivu, natjeralo  na Lišanjski vrh. Ma Dinara je prekrasna, vražji privlačna! Onako golema, izdašna u svojim najvišim hrvatskim vrhovima Sinjalom (1831 m/nv) i nešto nižim Lišanjskim vrhom. Dakle, ovog puta ćemo dotaknuti hrvatsko nebo na 1794 m/nv. Sinjal je tek neznatnih 37 m viši.

Evo nas u Vrlici i kako bi bilo kad prije ovako zahtjevnog zadatka ne bi svoje uznemirene planinarske mišiće namirili jednom  ritualno meditativnom kavicom? Ljubljeni kofein napinje žilje, gladi tetive, steže i alarmira muskulaturu, pa u gostioni znakovitog i zanimljivog imena, guštamo pred muke uspona. A ime gostionice, "Suli-Muli", priča je za sebe....

Jednom davno, u vrijeme kada su ovim krajevima haračili strašni Otomanci, pored svih tadašnjih turskih strahota, jedna od delikatnijih je bila, definitivno muška - a možda se varam?-  izmišljotina o pravu na prvu bračnu noć, naravno ne samo sa svojom zakonitom, nego i  s tuđom. E i tada bijaše jedan aga, Suli - ma - Muli se zvao, koji je  iako nikad pozvan,  često i rado koristio pravo prve bračne noći. I da ne duljim priču, jedan hrabar mladić Sulijeve-ma-Mulijeve strasti trajno je i uspješno  umirio povećom i vrlo prostrijelnom ranom na prsima. Pripovijeda  se i  danas da mu je mladi Jakov Rebić kuburom otvorio "pendžer¨" na srcu te pobjegavši sa svojom spašenom dragom iz Hercegovine, konačno utočište pronašao u  Vrlici. E sad, zašto se dotična gostiona ne zove Jakov Rebić, nego Suli-Muli, tema je za dublje promišljanje... Ali, ajmo mi dalje...

Uski asfaltni put kojim nas autobus vozi do mjesta Cetina,  presijeca potoke, neposlušne odvojke velike i prelijepe rijeke Cetine - Gangesa ovog kraja! -  i dovodi nas do makadamskog puta podno  omanjeg  kamenoloma. Odavdje počinje naša hodačka tura. Isprva stazom prolazimo kroz šumarak i hladovinu, ali to kratko traje i nakon nekih pola sata više se nemamo gdje skloniti od sunca koje blješti, neizbježno isušuje tekućinu iz nas... Uspon je blag, ali dugotrajan. Pomalo s napredovanjem, osjećamo kako će ova tura biti poprilično zamorna. Po sporednim džepovima ruksaka traže se prošlogodišnje kreme za sunčanje pa se u hodu trackamo iako svjesni da smo to trebali napraviti puno ranije. Možda smo trebali ponijeti i sombrera... Sve se češće i nakratko zastaje ne bi li se otpio koji dragocjeni gutljaj sada već tople vode...

Ipak, lijepo je. Miriši Dinara iz sve snage! Sunce je rastalilo sve bogate uljne esencije  proljetnog raslinja. Zuje kojekakve letjelice. Idemo pomalo i jedva čekamo prvi odmor kod napuštenih pastirskih stanova. A Dinara je ovdje toliko prostrana, široka, pustinjski glatka i ušućena,  prelijepa u svojoj divljini, sustegnuto gostoljubiva... Uvijek mi se čini pohodeći Dinaru da ona zapravo jedva trpi naše posjete. Trpi, ali sva vrije nestrpljivošću, suspreže svoju kapricioznu ćud, kao kakva nesedlana mlada kobila koja se tu i tamo ritne kakvim iznenadnim nevremenom, hladnoćom, vjetrom ili pak bezglasna, mučno iscrpljuje nesnosnom vrućinom. Preko guste, zgniježđene trave idemo mjesečarski sporo kao da gazimo kroz blato. Koraci su teški, stopala zarobljena u vrućini tvrdih planinarskih cipela. Jedini hlad pruža nam krošnja  jednog  ustrajnog stabla  kod napuštenih kamenih staja Preočkih Dolaca gdje smo se odlučili odmoriti. Skoro će podne. Ovdje nema zvona crkve da najavi sredinu dana. Nema ni hipnotičkog poja cvrčaka da olabavi nerve. Šuti Dinara zakopčana u naslućaj nekadašnjih pastorala. Nježne slike mekanih stada ovaca, lajava igra pokojeg čupavog ovčara i miris mladog sira, odavno su iščezli.... Ostali su samo pusti kućerci trošnih krovova.... Od ovog odmorišta idemo dalje prema skloništu na Rupama.  Sada smo već na nekih 1360 m/nv. Iako je jako vruće, teren je posvuda prošaran tvrdokorno ledenim ulegnućima. Zima je ovdje duga i surova. Baš kao i ljeto.... Uskoro dolazimo do raskrižja putova. S ovog mjesta može se krenuti ka Lišanjskom vrhu ili ka Marinom bunaru i Troglavu. Dakle, skrećemo lijevo, pravac sklonište na Rupama, pa tko ostane dovoljno živahan – pravac Lišanjski vrh. Rupe su ošira zaravan koja, na prvi pogled neprimjetno, krije nekoliko rupa – različitih  reljefnih udubljenja u kojima i sada ima smrznutog snijega.

Istoimeno planinarsko sklonište ovdje je na ovom brisanom prostoru, zaista jedina zaštita od vjetra, hladnoće ili sunca. U oskudnoj hladovini nadstrešnice, natiskali smo se odmarajući prije samog polaska na vrh.  Neki, zbog velike vrućine, odlučuju ipak ostati ovdje. Odmah uz sklonište nalazi se kub cisterne s dragocjenom vodom koja se slijeva s krova skloništa. Tom smo vodom obnovili zalihe pa nakon kraćeg odmora konačno krenuli. Od skloništa do vrha ima nekih sat, sat i po uspona markiranom stazom. Budući da se vrh vidi odavdje, nije problem ni zapucati oštro uzbrdo neoznačenim putem, ali je to svakako zbog kuta takvog uspona, nešto napornije. U cik-cak pravcu markirane staze, pomalo napredujemo. Sam uspon nije težak, ali danas sunce zaista uzima snagu. Sve blješti. Osjećam kako mi gori desna ruka, ali uz blagi povjetarac zanemarujem moguće posljedice i više obraćam pažnju gdje stajem ne bi li na spavanju neugodno iznenadila kakvu razbaškarenu guju. Dinara je raj za planinskog žutokruga, zmiju otrovnicu, koja je vrlo neugodna ako ju se uznemiri, ali njezin ugriz iako bolan, navodno nije smrtonosan. Začudo nema ni jedne zmije. Ništa da šušne! Pomalo izlazimo na greben. Ovdje je već lakše! Lišanjski vrh je širok, označen povećim kamenom na kojem je crvenom bojom napisano ime i visina. Tu je i omanji drveni križ kojeg vjetar redovito ruši, a planinari ga redovito dižu. Takva je borba s dragim nam prirodnim silama... Odavdje je pogled prekrasan, čak i ležeći na mekoj travi! Naravno da smo se umorni i užeženi  usponom, nimalo oklijevajući, ispružili  uokolo kao gušterice!

S jedne strane oči guštaju dohvaćajući Sinjal, s druge  nepregledne obronke bosanskih planina. Pomalo pristižu svi koji su se uputili na vrh,  pa se nakon slikavanja, sada već gladni (a ruksake smo ostavili u skloništu!) stmoglavljujemo prema Rupama, naravno nemarkiranom stazom, slalomskim stilom i kako tko može. Zadivljujuće brzo, opet smo pod blaženom divotom strehe skloništa na Rupama. Kao kakvi meksički desperadosi, naglo zalijenjeni, u tišini motrimo kako jedan po jedan, kao golemi mravi, i ostali pristižu pod naš skromni krov. Lijepo nam je. Zadovoljni smo današnjim uspješnim uzletom na Lišanjski vrh! A i raspoloženje nije loše. Zgodna siesta! Sve je dobro samo neki izgledaju kao indijanci. Crveni se ispečena koža, bijele se tragovi od majica... Jogurt se ponekad pije, ponekad maže... I moja se ruka gadno zažarila. Mislim da to spada u opeklinu prvog ili bar nekog polustupnja... Kao kad se pegla sintetika, tako je i mene blago, ali efikasno opekla pegla dinarskog sunca. Kao što već rekoh, uvijek na Dinari nekako stradam... Mada su se svi složili da bi sada ovdje trebalo prespavati, negdje oko  pet sati ipak započinjemo povratak u selo Cetinu. U blizini sela, izvire rijeka Cetina pa se spuštamo do izvora puneći boce hladnom, predivnom vodom. Još se malo kulturno uzdižemo obilazeći predromaničku  crkvu sv. Spasa  u Vrlici, diveći se starini njenih zidova, kontrafora i snazi zvonika usred pročelja, pa se onda vrlo brzo i rado  kulturno "spuštamo" ponovno pohodeći "Suli-Mulija".

Dan pomalo izmiče u noć. Vozimo se prema Splitu odmotavajući film unatrag. E,  da ne zaboravim reći, ne mrzim ja Dinaru. Kako bih i mogla! Bilo kakva mržnja,  slijepa je za bilo kakvu ljepotu. Samo me malo ljuti kad je strma, ledena, vjetrovita ili užarena, kad mi uzlupa srce, skrati dah, oduzme snagu, kad zna biti tako naporna i nepristupačna, kad me tjera na mučne korake iz inata i zadnje snage, kad mi tako lako, ne pitajući, utisne u dušu krasotu svoje prostranosti pa nešto snažno i neizbježno ucrta u sjećanje da budi nostalgiju u gradskim danima...

Tekst i fotografije: Irina Stajčić

Odabrao: Đelo Hadžiselimović

Produkcija: Vin Ci Entertainment