Novih 11 visokogorskih mušketira/ki

10 Ožujak 2025

Stigao napokon i taj vikend kad ćemo na Karavankama pokazat svoje znanje iz više planinarske škole pred ispitnom komisijom HPS-a. Nije još bila ni sredina tjedna, a neki kolege šalju fotografije kako su se već spakirali. Sad već i meni, koja sam bila skroz opuštena, počela je panika u glavi, ali držala sam se ja i dalje tvrdoglavo svog plana i pakirala se u četvrtak navečer. Srećom popis je uvijek tu pa (valjda) ne bih trebala ništa zaboravit.

U petak jutro poznato nam već AK auto napokon je krenilo na put! S kolegama smo se nalazili po putu na pauzama za kavu i rešetali se blic pitanjima iz teorije. U popodnevnim satima stigla nas većina na odredišnu točku u Podljubelj gdje smo ostavili auta i krenuli na uspon do doma na Zelenici.

Ruksaci nikad teži. Nakrcali smo u njih šta nam treba i ne treba. Nakon sat i po vremena hodanja i razmišljanja kako neću nikad doć do doma, napokon se i ukazao!

Upoznali se s predivnim domaćinima doma, raspakirali stvari i guštali u ćakuli i druženju.

Da ne bi bilo zabune, i dalje se ponavljalo gradivo da ne bi slučajno šta isparilo iz glave do jutra.

U neku uru stigli su i instruktori na čiju smo milost i nemilost bili osuđeni sljedeće jutro, a ubrzo nakon njih stigli i kolege iz PD Pinklec (isprike što sam vas zvala Tintilinići jer nikako zapamtit ovu novonaučenu riječ pinklec).

Relativno brzo nakon večere smo pobjegli svi u krevet jer trebalo se naspavat za sutrašnji dugi dan.

Subota jutro, nigdje zrake sunca. Nema veze, navikli smo kroz školu da ne vidimo prst pred nosom. Ne damo se smest i zahvaljujemo majci prirodi šta nam je podarila friške padaline netom prije vikenda da lavinska ocjena bude 3 i da ne moramo nigdi penjat. Okupili smo se ispred doma i nakon uvodnog razgovora i uputa voditelja Mikete, krenuli smo put poligona.

Da ne ulazim u detalje samog ispitnog poligona, bilo je itekako zanimljivo i dinamično! Tu i tamo bi ušao led u kosti ako je neka vježba gdje se više miruje, ali kad vidiš da instruktori stoje stalno na istom mjestu i ne žale se ništa, pa tko smo mi onda da plačemo (svaka im čast stvarno). Neke stvari smo razvalili, a neke stvari naučili i hvala instruktorima što su tu bili, ne samo da provjere naše znanje, već i da odemo s tog ispita bogatiji za još korisnih informacija koje sutra mogu spasiti nekome život u planini.

Završetkom ispita vratili smo se u dom i čekali ispitnu komisiju da izvijeća konačne rezultate. Da ne bi mislili da je ispit bio šala - bilo je i ljudi koji nisu položili! Ali srećom, instruktori su prije svega ljudi koji su kolegama dali drugu šansu da isprave greške koje su napravljene iz treme, a ne iz neznanja.

Nakon službenih dodjela diploma, instruktor Costa je zasvirao gitaru i tu je krenija dernek. Kako bi voditelj naše škole Mate rekao, briljirali smo i u onom zadnjem ispitnom modulu - za šankom. Reći ću samo ako vas put ikad odvede do doma na Zelenici, slobodno probajte medicu s chillijem, ali zaustavite se na jednom bićerinu!

Izjava "Spasija se ko je umra!" je definitivno obilježila ovaj vikend. Onda vam je valjda jasno koliko je stresa i alkohola bilo u ljudima.

Od velikih planova za nedjelju da ćemo planinarit prije povratka doma, ostvarilo se to da smo se sretni, bogatiji za nova prijateljstva i znanja, skotrljali do auta, zajedno ručali i uputili se svojim kućama.

Definitivno mogu reći nakon cijelog ovog iskustva da sam sretna što kolege iz škole mogu zvati prijateljima. Pazili smo se, učili jedni druge i bodrili se međusobno u teškim trenucima te si omogućili još jedan lijepi period života koji ćemo, vjerujem, uvijek pamtiti.

Veliko hvala instruktorskom timu HPS-a: Alenu, Poliću, Costi, Draženu, Mlinki i Miketi koji su prije svega došli s iskrenom namjerom da nas nešto nauče i da budemo svjesni da ovo znanje koje i imamo, treba nadograđivati i dijeliti dalje.

Hvala još jednom našem voditelju Mati koji je uložio puno truda i svog vremena da nam pruži ovo nezaboravno iskustvo, Rajku koji nas je neumorno i sigurno vodio na većinu tura, Denisu Vranješu Vinćiju koji nas drži sve na okupu i svojim djelima šalje uvijek poruku "Svi za jednog, jedan za sve!" i ostalim vodičima i iskusnim planinarima koji su nesebično dijelili svoje znanje s nama i pridonijeli što kvalitetnijoj realizaciji ove škole.

Hvala i mom momku Marku koji me trpija ovako ludu zadnjih tjedan dana. Virujte mi, čoviku stvarno nije bilo lako.

Živili vi meni i vidimo se u planini!
Napisala: školarka Manuela ilitiga Mirna
(P.S. Hvala kolegici Manueli na posudbi diplome da ne moram kopat svoju s dna složenog ruksaka da bih se slikala!)
Fotografije: svi po malo