“Lagana” otočka tura

09 Svibanj 2024

Gdje ćemo ove godine? Murteru je red da se malo odmori, treba naći nešto novo, a kako je ove godine 150 godina organiziranog planinarenja u Hrvatskoj, ajmo na neki otok čiji vrh je KT  Hrvatske planinarske obilaznice. Ne treba tražiti previše daleko od Murtera – KT 16.1 je blizu. I tako je pala odluka, idemo na Ugljan, vrh Šćah, pa ćemo negdje još malo složiti turu da se s vrha ne vraćamo istim putem, koji nije ni pretjerano dug.

Fast forward, izlet je u planu, okvirni plan imam, bliži se ljeto, vrlo brzo će trebati složiti i pravi plan sa satnicom, ali prije toga treba napraviti izviđanje. Poželjno prije nego krenu ljetne žege. Okupljam više-manje standardnu izviđačku ekipu i krećemo put Zadra. Nakon kave u trajektnoj idemo na trajekt, te hvatamo lokalni bus do planirane početne točke izleta. Prvo idemo prema selu Turkije, iz sela vodi kraći makadam s kojeg se skreće na stazu. Na izlazu iz sela je jasna poruka turistima da je za ovu stazu nužna adekvatna obuća.

Krećemo stazom prema grebenu između vrhova Plišivac i Šćah. Staza nije zahtjevna, osim mjestimičnih većih kamenih stepenica, koje se izmjenjuju sa zemljanom podlogom. Uspon je blag i poprilično konstantan, a sama staza prolazi kroz nisko raslinje koje je u ovo doba godine puno cvijeća. Da već nismo čitali da je sam izlazak na vrh malo zahtjevniji, mislili bismo da je ovo prekrasan izlet na koji može svatko.

Kad sam rekao puno cvijeća, nisam pretjerivao...

Dolaskom na greben počinje lagano penjanje po, mjestimično, oštrom kamenju. Tu već treba imati solidne gojzerice tvrđeg džona. Malo nakon toga počinje i upotreba ruku i već slažemo planove – ako je ostatak staze nakon silaska s vrha ok, grupa B može čekati kod izlaska na greben i tamo napraviti pauzu dok grupa A ide na vrh i pauzu radi na vrhu ili podno vrha.

Taman kad smo se ponadali da uskoro dolazimo na vrh, vidimo da smo na „lažnom” vrhu. Do vrha se imamo još malo spustiti, pa se opet penjati, ponovno uz povremenu upotrebu ruku. Dolazimo na vrh, ali kako je dosta puhalo, nakon fotografiranja zapanjujućih vidika, spuštamo se malo niže, u zavjetrinu, napraviti pauzu.

Nakon pauze se vraćamo do mjesta na kojem smo izašli na greben i slijedimo putokaz prema Sv. Mihovilu – tvrđavi koju su izgradili Turci nakon što su u 13. stoljeću porušili Zadar. Prvi dio staze je lagan, ali brzo dolazimo do novog uspona. Staza postaje malo zahtjevnija, potrebno je malo spretnosti za svladati malo veće kamene stepenice. Nakon par takvih prepreka nailazimo na novi segment staze i u glas govorimo „ništa od T1 varijante za grupu B”. Staza izgleda kao da smo pred zidom. Kad smo prišli bliže, ipak izgleda malo bolje nego iz daljega, ali da je laka – nije. Za uspon na Plišivac je također potrebna upotreba ruku, a za doći do Sv. Mihovila, Plišivac se ne može izbjeći.

S vrha gledamo dio staze do kojeg se sad trebamo spustiti, u početku na kamenom terenu, ali poslije  izlazimo na zemljanu stazu s nešto kamenja, relativno ravnu. Gledamo na karti, pa gledamo ispred sebe i pokušavamo, koliko je moguće iz te perspektive, pogledom trasirati stazu. Staza obilazi dva vrha, pa se opet uspinje preko prijevoja između drugog i trećeg vrha, na kojem je tvrđava kojoj pristupamo s druge strane.

Nastavljamo spust i dolazimo do zemljane staze. U odnosu na sve dosadašnje staze, imamo osjećaj da smo na autoputu. Sa staze se prostire pogled na Iž, na jednu lijepu uvalu, a s druge strane te uvale gledamo ulaz u jednu špilju, te se pokušavamo dogovoriti između tri teorije: špilja je prirodni fenomen; špilju su iskopali gusari da bi si napravili skrovište; špilja zapravo ne postoji već je Kojot iz Ptice Trkačice nacrtao ulaz – naime izgleda kao ulaz u tunel s pravilnim svodom.

Uskoro dolazimo do uspona prema prijevoju. Uspon je strm, ali za razliku od dosadašnjih strmih uspona, ovaj nije tehnički zahtjevan – zemljana staza s ukopanim kamenim stepenicama. Na kraju tih stepenica dolazimo do ravnijeg dijela, a tvrđava izgleda kao da je tu – evo, samo što nije. Međutim, već iza sljedeće „okuke” nas čeka novi uspon po kamenu. Ponovno izgled vara, izgleda tehnički zahtjevno, ali samo zadnji dio je zahtjevan i ima par detalja gdje je potrebno korištenje ruku.

Podno same tvrđave puca jedan od ljepših pogleda na Zadar. Izlazimo na samu tvrđavu, međutim, ista nije baš u reprezentativnom izdanju, a još manje je sigurna za grupu. Vidljivo je da je bilo nedavnih aktivnosti na uređenju, pa se nadamo da će u nekoj budućoj iteraciji izleta biti primjerena za grupni obilazak, ali dotad se ipak nećemo glupirati.

Preostala je još samo jedna dilema – može li bus doći do tvrđave ili se grupa mora spustiti u Preko. Nakon kraćeg vijećanja i diskusije o budućim planovima dolazimo na standardno dalmatinsko rješenje – idemo vidjeti kakva je staza do Preka, a može li bus do gore po grupu ćemo vidjeti kasnije nakomod...

Tekst: Marko Bilić
Foto: Diana Baričević, Bruno Kuštre, Marko Bilić