06 Veljača 2023
Nakon božićno-novogodišnjih praznika došlo je vrijeme za dugo očekivani nastavak naše ljetne alpinističke škole. Mada smo sad u sred kalendarske zime, penjemo suhe osunčane stijene bez snijega i leda pa zato školu zovemo „ljetna”. Prošli četvrtak je u prostorijama HPD Mosor održano zanimljivo predavanje vezano za čitanje i izradu skica klasičnih smjerova a u nedjelju na Mosoru dugo iščekivano upoznavanje s klasičnom opremom i prvo korištenje opreme u stini.
Prognoza je nagovještavala burni dan ali činilo mi se da nije nitko tome pridodavao neku važnost, ni učitelji ni školarci sve dok se nismo iskrcali na parkingu u Gornjem sitnom. Bura je šibala i vitlala prašinu u zrak. Razmišljam da su u tom trenutku vjerojatno svi poželjeli da smo ostali kući, a naši instruktori najviše s obzirom na činjenicu da je bura toliko jaka da se teško može komunicirati. Ugurali smo se pod neku stinu i navukli sve što je bilo u ruksaku na sebe. Josip nam je prezentirao raspoloživu opremu za postavljanje međuosiguranja u neopremljenim smjerovima pa smo potom mi uz budne oči i savjete Ane, Ivane, Josipa i Jure zabijali klinove, frendove, čokove i tricame. Bura je odlučila smilovati se i molala pa smo u nekom trenutku skidali sve što smo jutros navukli na sebe. Pauza za ručak, pa malo predavanje o izradi sidrišta u stijeni i krenula je prava zabava. Dobili smo opremu, podijelili se u parove (4 tima) i krenuli u skoro pa pravi klasični smjer. Skoro pravi kažem zato što je teren toliko položen da penjanje ne zahtijeva gotovo nikakvo osiguranje ali nama je to danas poligon za vježbu i moramo zamisliti da je po život opasno. Ja i Ela danas smo tim s posebnim potrebama. Ela iscrpljena od viroze a ja šepava zbog bolnog ligamenta na nozi. Ela kreće prva i uz nju Ivana, naša današnja mentorica. Dok oni lagano napreduju prema gore nas 4 dolje u podnožju osiguravamo i osluškivamo tko koliko zabija klinova. Što oni više zabiju klinova to ćemo mi morati više se mučiti s izbijanjem iz stine. Nakon što je Ela postavila sidrište ja se penjem prema njima i vadim jedno po jedno osiguranje. Prolazim sidrište i krećem dalje uz pratnju Ivane postavljati svoja međuosiguranja. Iznad nas Ana oduševljena, vidi pješčane satove gdje god se okrene. Ja ih ne primijetim dok mi Ivana u njih ne uperi prst. Nebi ga vidila vjerojatno bila ni da je toliko širok da možeš barku za njega zavezati. To je isto kao da tražim šparoge. Ne znam jesam tri puta u životu išla u šparoge ali nijednom nisam našla više od nekoliko šparoga, dok su oni koji su bili sa mnom našli dovoljno za nahraniti svoju ulicu. Triba često ići u šparoge i onda ih vidiš i tamo gdje ih nema. Tako je vjerojatno i s rupama za klinove i čokove, pješčanim satovima i ostalim prirodnim pojavama u stijeni. Skupili smo se potom svi ko gušteri na širokoj polici ispod ploče da saberemo dojmove prije nego smo se spustili ponovno na parking. Sljedeći sat izvannastavne aktivnosti koji se održao dolje niže u Žrnovnici (piva/kava/pizza) većina je ovaj put markirala odnosno prisustvovali su samo najveći štreberi.
Prva vježba „klasike” nije time završena već smo dobili domaći uradak da nacrtamo skice smjerova koje smo penjali. To nije nimalo lak zadatak s obzirom na to da smo toliko bili zaokupirani oko izrade i lokacije međusidrišta da nismo zapamtili njihov redoslijed. Moram priznati, za razliku od prvog dojma na predavanju, čini mi se da me to škrabanje različitih simbola ipak poprilično veseli.
Veselimo se sljedećoj vježbi i penjanju pravog klasičnog smjera.
Tekst: Jelena Morić
Foto: AOM