25 Travanj 2012
Danas objavljujemo Marinovo izvješće iz 2005. s istraživanja speleološkog objekta na sjevernim obroncima Dinare koji je tijekom sljedećih godina istraživanja postao najdubljom jamom u Bosni Hercegovini, Nevidna voda ( -673 m)...
Ima dva velika ulaza. Ulazi se na manji. Prvo vertikala je 160 m, zatim 82. Pa 140. Na kraju je dvorana odakle se nastavlja meandar, koji se, u skokićima, gubi u dubini. Do kraja nismo došli.
Usmenom predajom smo doznali da najdublja jama u BiH ima 460 m. Dakle, bila je najdublja. Nevidna voda je topografski snimljena do 415 m, postavljena je do 460. Zadnja točka na koju je stala noga jednog jamara je nos vertikale od 30-ak metara.
Gore navedeno je rezultat istraživanje te dinarske jame u tri vikenda. Ekipa je bila sastavljena (u velikoj većini) od članova SO HPD "Mosor" i od neizostavnog Buce iz SO PK "Split". Za ovu godinu je istraživanje završilo. Jesen prijeti kišama, a voda u dubini jame stvara velike probleme.
Ovo je najdublji speleološki objekt koji SO "Mosor" (pretežno samostalno) istražuje još od razdoblja "Stare Škole". Zaslužuje da se još malo opiše:
Da se nalazi u RH, ne bi bila ništa posebno, barem što se dubine tiče. Čudno, 2 km od hrvatske granice, najdublja je jama u BiH. Za sada.
Kao što je već navedeno, ulazi su veliki i atraktivni. Onaj veći, zapadniji, odsijeca noge, ali je nezgodniji za pristup. S manjim je lakše. Nakon što se spusti užetom 10-ak metara, stiže se na usku, kamenu "Ivanovića policu", koja nas, uz pomoć prečnice, vodi direktno na vertikalu od 140 m. Odatle su lijepe slike. Ako slikate speleologa s ulaza (stojite pokraj dvije bukve) a taj upravo kreće s ruba police u dubinu, ok su oko njega svijetle stijene a iza crnilo grotla Nevidne Vode... nemojte tu sliku pokazati njegovoj mami. :)
S police seže pogled sve do kraja vertikale i do "Nevidnog jezera" koje treperi od kapi koje tu završavaju svoj let kroz prazninu. Nikakva rasvjeta ne treba do tih 160 m. Dapače, uđete li u jamu u popodnevnim satima, iza sieste, na stotinjak metara, dok prelazite neki spit, okupat će vas sunčane zrake koje se probijaju kroz veći ulaz i razaraju mrak. Kako se sve lijepo vidi u tom, sve širem, prostoru... Vertikala s punim pravom nosi ime "Idem ja kući", zbog dojma koji ostavlja na one malkice plašljivije i nesigurnije.
Spuštamo se spit po spit i prek draj se otvara široki "Meandar raspadajućih golubova". Slijep kraj, ime ga lijepo opisuje. Na obali jezera smo. Po njemju je, sve do prošle akcije, plutala velika santa leda-snijega. Put dalje vodi oko jezera, do sljedeće vertikale. Čuje se voda, zvuk što dopire negdje odozdo. Kada su jake kiše, huk podzemnih vodopada čuje se i do kilometar od ulaza i ispunjava dolinu. Zato jama od davnina nosi ime "Nevidna voda".
Imamo sreće. Tek zalutale kapljice moče nam kombinezone, sve dok nas ne otprate do sigurne, suhe stijene. Vertikala se zbog prošlih, loše promišljenih, istraživačkih pothvata zove "Grlom u jagode". Nakon 82 metra ponovo stajemo na dugu, široku, bijelim siparom posutu "Nesuđenu policu". Preko njenog ruba prelijeva se sve jači potočić. Buka vode miješa se s klapanjem bačene stijene u "Zoranovu vertikalu", dugu 140 m. Ime je dobila u spomen na stradalog prijatelja, prvog koji je ušao u Nevidnu vodu. Ta tragedija nema veze s jamom, no svejedno, on je Mosorašima usadio ideju o istraživanju Nevidne, i jedna vertikala je najmanji spomen koji smo mu mogli iskazati.
Dolje je sve široko i akustika je nevjerojatna. Komunikacija je, na momente, nemoguća. Ponovo spitovi bježe od vode, ali sa sve manje uspjeha. Na dnu vertikale je manja dvorana na čijim glondžama se razbijaju vodeni stupovi. Dvorana nosi ime "Dolina suza". Ne bih komentirao, ali sami probajte naslutiti nemile događaje na tom mjestu. :)
Dalje slijedimo potok u meandar. Skokom od 2 m stižemo na "Promenadu"; 30-ak metara dug dio kanala koji izgleda kao prava šetnica, posuta šljunkom, potpuno ravna. Uza zid se proteže riječno korito. Dubina brazde u pijesku govori od širini vode u kišnim razdobljima. Od tog mjesta nastavlja se najljepši meandar koji sam ikad vidio. Skokići od 2-5 metara ne dozvoljavaju napredovanje bez užeta, zamki, gurtni... Mnogo je sigovine. Pravi vatromet pastelnih boja. Jezera... neka i nezgodna zbog svoje dubine. Vodeni lijevci koji od potoka stvaraju usmjerene mlazove. I još mnogo toga. Sve je kao stvoreno za predivnu speleološku šetnju. A, ukoliko ste mokri nakon "Zoranove vertikale", sada ćete se osušiti. Ljeti voda ne prelazi visinu gležnjeva. To se može dogoditi jedino upadom u jezero, što se događalo, npr, kod prelaska "Špagat-jezera". :)
Ima li kraja tom predivnom bezdanu? Valjda ćemo saznati dogodine. Do sljedećeg ljeta živjet ćemo u nadi i sanjati nove dubine...
Hmmm... meandar je sve širi, skokovi sve duži... tko zna...
Tekst i fotografije: Marin Glušević