Školarci na Tulovim gredama

01 Studeni 2022

Premda je nekoliko dana prije četvrtoga izleta Opće planinarske škole bilo naznaka kako nam vrijeme neće ići na ruku, takav nas scenarij nije dočekao. Ta nedjelja, 23. listopada, nije mogla biti ljepša: bilo je malo oblačaka i zalelujao je povjetarac, no to je bilo baš ono što nam je trebalo.

Nakon gotovo mjesec dana pohađanja „planinarskih klupa“, polako smo se uhodali, stekli malo kondicije te stvorili neka nova prijateljstva.

Okupili smo se na standardnome mjestu dok je još bio mrkli mrak, spremni za novi izazov: izlet na Velebit, točnije na Tulove grede. Dočekali su nas naši glavni vodiči Sanja Marinov Vranješ i Denis Vranješ poznatiji kao Vinči, uz pomoćne vodiče Matu, Mihaelu te Mira, koji je došao rekreativno, ali je ni kriv ni dužan, preuzeo i vodičku ulogu.

Naša prva postaja bila je Pariževačka glavica, lokalitet s kojega se pruža predivan pogled na kanjon rijeke Zrmanje. Vinči nam je otkrio da je spomenuti lokalitet poznat i pod nazivom Pueblo plato, jer je tu bilo indijansko selo iz filmskoga serijala o Winnetouu, poglavici plemena Apača, inače liku nastalom iz pera njemačkoga književnika Karla Maya. Divili smo se prizoru, odradili zajedničku fotografiju, a neki od nas, pustolovnijeg duha, pozirali su i na mjestima koja i nisu baš najsigurnija.

Uskoro smo krenuli prema Majstorskoj cesti, sagrađenoj davne 1832., koja vodi do Tulovih greda. U davnim vremenima cesta je služila kao poveznica Like i Dalmacije te je ime dobila prema svome graditelju Josipu Kajetanu Knežiću. Na putu do ceste malo smo skrenuli s putanje, no naš je vozač autobusa dokazao da je i on majstor svoje struke kad se umješno iskobeljao iz uskoga puta. Najvažnije informacije o Majstorskoj cesti, i to na zaravni Podprag, iznijela nam je Sanja, koja je mnoge oduševila svojim nježnim glasom i dikcijom. Da je pričala o tko zna čemu, svi bismo ju slušali. (Da ne bude zabune, slušamo mi i našu Maru i druge vodiče, najbolji smo učenici!) Na navedenoj zaravni smještena je crkvica svetog Frane, izgrađena prema zapovijedi austrijskoga cara Franje II., kao spomen na novoizgrađenu cestu. Danas je cesta preko Tulovih greda jedinstvena panoramska cesta, s koje se istovremeno otvaraju prekrasni vidici na spektakularne oblike stijena Tula, kao i na zadarsko zaleđe i more.

Uslijedio je izlazak iz autobusa te smo krenuli pješice stazom prema Tulovim gredama, koje su poznate i pod nazivima Tulo i Tulovice. Riječ je o čudnovatom krškom fenomenu na Velebitu: stjenovitom grebenu izrazito strmih kukova izgrađenom od vapnenačkih stijena. Vodiči su nas i prije samoga izleta upozorili da je završni dio uspona tehnički iznimno zahtjevan jer uključuje penjanje rukama i nogama. Zbog toga smo mogli izbjeći tu dionicu ako se ne osjećamo spremnima te ostati odmarati se na livadi smještenoj podno vrha. Potpisnica ovih redaka bila je u onoj skupini koja se odvažila otići do kraja i upravo zbog proživljenog na tome dijelu, javila sam se da pišem ovaj osvrt.

Priznajem da sam, usprkos neiskustvu, bila uvjerena da će mi dijelovi koji uključuju penjanje po stijenama ići bolje, odnosno da me neće preplaviti strah i panika u onolikoj mjeri koliko se to dogodilo. U nekoliko trenutaka stajala sam na stijeni, ne znajući kamo sa sobom. Što s rukom, što s nogom, što je lijevo, što desno…

Ironično, bila sam skamenjena dok su mi svi davali upute i mislila kako li se ovo sramotim, što ja ovo radim, ništa mi ne ide od ruke, nesposobna sam. U tim trenucima doživjela sam podršku s više strana što me ohrabrilo te sam se uspjela uspeti. I to je ono što ovdje želim naglasiti. Jedna od najboljih stvari koje sam doživjela u ovih mjesec dana neizmjerna je količina podrške, razumijevanja, zajedništva među svima nama. Hvala kolegama planinarima, koji su me poticali da idem dalje usprkos tome što su se i sami bojali, a najviše zahvaljujem vodičima: Sanji i Mari koje su me pratile na kraju u stopu te prvenstveno Mati i Miru na razumijevanju i strpljenju. Mate je u više navrata rekao da trebam(o) vjerovati sebi i svojoj gojzerici, jer nas sumnja u sebe same najviše porazi. Smatram da smo svi mi koji smo se toga dana penjali, pa makar i ne stigli do vrha, uspjeli nešto postići te ćemo to zauvijek pamtiti.

Nakon silaska, Vinči nam je pokazao kako zavezati dva čvora – osmicu i lađarski čvor. Bili smo više-manje uspješni u tome, no ima još prilika za učenje. Sad već tradicionalno, prije dolaska kući svratili smo popiti koje piće. Neki su naručili i ćevape, kao nagradu za mukotrpan dan.

Naposljetku, željela bih naglasiti da razumijem koji je jedan od razloga zašto se ljudi okreću planinama. Prilika da sebe bolje upoznaš, pomakneš svoje granice, suočiš se sa samim sobom. I lišeno patetike, zato i ovo pišem, da možda nekoga potaknem ne samo da se počne baviti planinarenjem, već da uvidi koliko je bitno u životu gurati sebe naprijed i suočavati se sa strahovima ma koliko god mu se to ponekad činilo teškim.

Ines Džaja