Četvrti vikend ljetne alpinističke škole AO „Mosor“ 22.10.2022.

27 Listopad 2022

“Nemoj misliti na torticu, nemoj misliti na torticu, jedan karabiner, drugi karabiner…”

Ček, ček, premotaj nazad!

Okupila se raja. Svi Mosorski lavići na Marjan. Dile nesto besplatno garant – Jesu, jesu, skok adrenalina i jeku riči matere (i sve ženske porodice) u glavi. Zanimljivo kako čovik tad vidi kako se ko nosi sa stresom i vlastitim strahom, ko je berlav a ko manit. Neki već vise na stini, čuju se glasovi, konopi su čvrsto u ruci. Penjem se ja tako, prvi put u životu, dovikuje mi nešto momak koji osigurava. Pitam ga kako se zove jer eto u pomisli da ću umrit iz nekog razloga mi je to bitno a on mi sugerira di da stavim nogu. Pravilo broj jedan – ne gledaj doli. Ili gledaj pa povrati, na tebi je. Neću zaboravit taj dan - ne sićam se datuma, vremenske prognoze a ni sata odvijanja radnje ali se sićam osjećaja nakon i Hrvoja koji je toliko virova u moje penjačke sposobnosti. I još jednog, koji je bia ljubomoran na moje čarape. Nije ih dobia.

Nisam se ni okrenila, dojmovi horora visine se još nisu slegli kad eto i tog utorka navečer, još jedno predavanje OPŠ…sjedim, čekam…koje tamburaše su nam sada poslali za laku noć? Jesam li ostavila peglu upaljenu? Ulaze dva lika, ista s prošlog penjanja, onako ko iz filma…na način da si siguran da ćeš ih se sutradan sitit na ulici, u ponoć ili podne – ne moš ih falit. Započnu predavanje i jedna drukčija energija se proširi cijelom prostorijom. Jedan je za laptopom, drugi je kraj platna, ostali alpinisti su se strateški razbacali oko njih. Osjetis čoporativnu energiju, koriste neku klingonsku telepatiju jer ih nikad nema viška na jednoj strani. A i pive se ukazuju na raznim mistima. Ne znaš koji je više predan temi o kojoj govori. Jedan priča ko malo zaigrano dite a drugi ko da su najlipše uspomene iz djetinjstva…ali oni nisu dica više, a njihov entuzijazam je zarazan. I tu se rađa jedna nova misao, jedna želja – ono kurijožasto žensko “a šta ako ja..?”

Nekoliko godišnjih doba iza…sidimo u kafiću, ne znam smim li koristit mobitel, sve je pravo školski s ovom ekipom. Nema kašnjenja. Nitko nije ponia paštetu ali i Peco se pojavia. Sada dolazi trenutak podjele učitelja, učenika i smjerova. Nemam pojma šta me čeka ali se molim da nije smjer blizu mog smjera od prošlog puta. Naravno da je. Manifestirala sam ga još sinoć očito. Drugi petak ću mislit na iljadu eura. Sada je već četvrti tjedan zajedno, neki fale i mislimo na njih ali nastavljamo dalje. Već lagano znamo kako tko diše, smješkamo se očima i koristimo onu klingonsku telepatiju podrške. Koliko dragih ljudi na jednom mjestu. Izgleda da sam ja jedina romantična pa slavim parove, slavim Bellu i smišljam si kostim maskote AO odsjeka. Sve samo da ne mislim na visinu. Ne volimo se, nikako, ni pod razno. Toleriramo se, koegzistiramo, ko dva luda susida. Čvorovi su postali ko krunica prije puta, mora se nešto petljat po prstima za živce. Dobri smo bili. Crno bijeli svijet u boji. Na red dolazi obećana zemlja ilitiga Eleganten trippen…kud sve njemačko na mene. “Bit će to trip sigurno, u glavi garantirano” mislim se ja. Šta reć o Mišini? Čovik šuti al kad priča to je var. Ima onaj zamišljeni pogled, ali garantiram vam da sve skenira do detalja i vrti dojmove. Čovik koji nema brige. Ja sam mu savršeni balans taj dan. Penjemo, komuniciramo, radimo sve korake, provjeravam tri puta jer eto čovik mi drag pa ga ne želim ubit. I tu nastaje sve ono zašto sam došla, kvragu i visina - sve ostalo je vridno toga! Osjećaj povjerenja između dvoje ljudi je veći nego u braku, instant bliskost! (Antonija, prvi se pamte). Gušt izrade sidrišta, sva ta oprema, povjerenje u vlastito tijelo, osjećaj stine pod prstima…svima je to osobni dojam, to ne može ići u riječi tek tako. Izboriš se sam sa sobom jer ima dana kad ti se ne penje ali eto termin se mora poštovat, izać iz zone komfora, steć povjerenje u opremu a istovremeno hvatat svu ljepotu prirode i izraz lica partnera koji penje dok ovisi o tebi. Svaki put je drukčije, nikad nisi potpuno spreman i svaki put je tu jedno poštovanje prema životu i planini – vrag je u detaljima. Pali su zagrljaji, jelo se, pila su se bezalkoholna pića, pala je priča, slike, dojmovi…puno smijanja i jednako toliko hormona sreće. Nikako napustit to sidrište, nikako se odlipit od stine i pokrenit nazad, energija društva je zarazna. Uništena roba, nokti, laktovi ali koga briga – jedino se pivi i tušu klanjamo. Ekipa za poželit, ona s kojom se vidiš još daleko u ovom putovanju. Ima ih smrtno ozbiljnih, ima ih šašavih. Ovisimo jedni o drugima u svakom smjeru, zna se kad se šali a kad je situacija ozbiljna. Tortice, dobro mi došla u misli kad god želiš ako je ovakav kraj smjera i ako su ovakvi ljudi kraj mene na kraju dana!

Tekst: Maja Selak

Foto: AO Mosor