Drugi vikend ljetne alpinističke škole 2022./2023.

20 Listopad 2022

Drugi vikend ljetne alpinističke škole je bio moj prvi vikend. Planirala sam se spakirati u petak popodne i rano u krevet jer je bio naporan radni tjedan. Spakirala se jesam, legla rano nisam.

U subotu u 8:00 sati sastajemo se u kafiću u Brelima, caffe bar Nipper. Spajaju se stolovi, ispijaju kavice i priča se o prethodnom predavanju te o svemu što nas čeka taj dan. Brela vrve brojnim alpinistima iz svih dijelova Lijepe naše okupljenih povodom memorijala “Glavno da se klajmba”, dvanaestog po redu. Vozimo do Basta gdje imamo kratki uspon. Kao i na početku svake jeseni, prvi usponi (ma kako skromni) su mi uvijek naporni. Beštiman u sebi koliko sam opreme ponila, kalkuliram koliko će mi bit potrebno da se vratim u kondiciju, koliko je više kila opreme na leđima u odnosu na klasične planinarske izlete i koliko sam manje vode mogla ponit jer sam na početku uspona čula da je u blizini izvor. Gazim uzbrdo, lagano me svi pristižu, a Marin se vraća uz komentar kako ne želi da budem sama. Pa recite da kavaliri više ne postoje. Dođemo napokon na zborno mjesto i kreće početak vježbi. Prva na redu je čvorologija pa kratka stanka za ručak i drugi dio vježbi koji je uključivao prusiciranje i abseil. Dok smo slušali o abseilu kaže instruktor nekome „upaničari se“. Čula sam na pola uha i mislim se pa tko se uspaničario, svi djeluju smireno. Abseil i prusiciranje smo manje-više korektno savladali, odnosno tako nam je djelovalo. Puni dojmova spuštamo se do parkinga i vozimo nazad u Brela na predavanje Paola Pezzolata, vječnog ljubitelja našeg vapnenca. Iako je tradicija da polaznici ne odu leć prije instruktora, pokupili smo se u skromnih 23 sata i napokon onesvistili u šatoru. Jelena je pitala jesam li čula kako nam vitar trese šator. Ništa nisam čula. Nula.

JU nedilju u 8:00 smo se opet sastali u Nippera, prethodno spakirali šatore i spremili svu opremu za drugi dan vježbi. U planu je bilo penjanje dvije dužine, penjanje kao prvi i penjanje kao drugi, prevezivanje i abseil. Odlazimo na penjalište Brela Kričak. Poznati su mi smjerovi još od škole penjanja, ali ne i način na koji smo trebali izvoditi naše vježbe. Kažem trebali jer...sunce je pržilo, došli smo na penjalište, gledam smjer - gleda smjer mene i već znam da ga neću popet, ali ajde, stisni zube. Instruktori su krenili prvi, vjerojatno s idejom da smo za koju uru gotovi (haha). Svi parovi su se izredali, ostali smo Marin i ja. Traži se „od gore“ sun blocker, voda, majica, bilo šta. Instruktori su već satima na suncu. Krenem postavljat smjer, zapnem ispod „ljuske“. Beštiman u sebi, di ću, kako ću, ne ide, ne mogu dohvatit spit i već iznervirana vičem „španaj“ i „spuštaj“. Nista, spušta Marin, Jure stoji pored, osigurava Marinu konop, i smješka se mudro. Krene Marin, malo zapne na istom dijelu di i ja, kaže „malo ću odmorit“, vičem od doli da šta to znači, jel samo stoji ili triban španat. Računam i nije neki hit ako smo se krivo razumili pa ga potegnem sa stine

Ispenje Marin do kraja i red je opet na mene da penjem, ali kao druga. Ajde, mislim se, šta sad, opet će me spustit ako ne uspijem. I naravno, zapnem na istoj zoni, vičem Juri da ne mogu dalje, neman više snage, Jure se smješka, vadi mobitel i javlja instruktorima „montiraj svetog Bernarda“. Svetog šta? I tako sam bogatija za spoznaju kako je to kad te potežu/izvlače prema gore. Skupila putem komplete, dušu ispustila do vrha i ozarila se kad sam vidila tri mušketira na vrhu i čula „dužna si tri pive“. Nismo dalje penjali, nije imalo smisla, koncentracija je bila na nuli. Prevezivanje je prošlo u magli, abseil isto...spustili su se svi. Mislim se dok motam konop kako je takav dan, j*** ga, drugi put će bit bolje. U školi smo da naučimo. Komentiraju svi svoja slična iskustva, smijemo se nekim situacijama, a uz sve oprezno komentiraju „bitno je da ne odustaneš“, a mislim se pa jel itko ikad u životu odustane kad nešto ne uspije napravit iz prve. Završetak vježbi je bio oko 17.30. Opet smo sili na kavu/pivu/čaj i pokušavali sabrat dojmove; polaznici umorni, a instruktori sprženi od sunca. Jedva čekam iduće predavanje i vikend.

Tekst: Petra Perlain

Slike: AO Mosor