I ove godine na Durmitoru

06 Listopad 2022

Po godišnjem planu aktivnosti za vikend od 23. do 25. rujna 2022., naše smo Mosoraše poveli na jednu od nesumnjivo najljepših planina Dinarskog gorja. Broj zainteresiranih je daleko premašio broj sjedala u autobusu i kreveta u apartmanima kod Miše, pa nažalost nismo bili u mogućnosti sve povesti na ovaj put prema sjeverozapadu Crne Gore.

Durmitor je nacionalnim parkom proglašen 1952, godine, a prije više od 40 godina uvršten je i na UNESCO-v popis Svjetske i kulturne i prirodne baštine, kao jedno od svega nekoliko takvih lokaliteta koji su uvršteni na oba popisa u svijetu. Durmitor je nesumnjivo uz Prokletije najljepša crnogorska planina. Na njoj je tektonskim djelovanjem i erozijom, riječnom i ledenjačkom, stvoren planinski svijet fantastičnih oblika.
Iako je površinom čak sedam puta manji od našeg Velebita ima čak 48 vrhova iznad 2000m, od čega 40 preko 2100 m, 27 preko 2200 m, 18 preko 2300 m, 7 preko 2400m i samo jedan preko 2500 m (Bobotov kuk). Na istom tom području ima 17 jezera iznad 1400 m, od čega 11 iznad 1500 m, 9 iznad 1600 m, 4 iznad 1700 m, dva iznad 2000m (Zeleni vir i Miloševa lokva), a najdublje je Crno jezero (49 m).

U subotu su Sanja i Mare povele grupu A na 2.313 m visok Savin kuk, jedan od najviših durmitorskih vrhova, s kojeg se pruža pogled na gotovo cijeli masiv. Savin kuk, odnosno Kulina, je uz Bobotov kuk i Međed posjetiteljima Durmitora najpoznatiji vrh. Razlog tome ponajprije leži u činjenici kako je vjerojatno najčešći fotografski motiv Durmitora prizor Crnog jezera te Međeda i Savinog kuka koji bdiju nad njim.
Ali i zbog lijepog pogleda s vrha na Crno jezero, Žabljak, Međed, Debeli namet (ostatak posljednjeg ledenjaka na Durmitoru), Bobotov kuk i ostale durmitorske divove. Prema vrhu vodi staza koja je napravljena još početkom prošlog stoljeća kako bi na vrh izašao crnogorski kralj Nikola, a osvježenje su pronašli u izvoru navodno ljekovite Savine vode. Turu su oplemenili obilaskom čudesno lijepog Crnog jezera.

Za to smo vrijeme Rajko, Kowa i ja grupu B poveli kroz dolinu Velike Kalice preko alpinističkog skloništa i prijevoja Velika Previja na greben Međeda. Ova staza slovi za jednu od najzahtjevnijih u crnogorskim planinama, pa ne čudi podatak kako je usprkos postavljenim sajlama i dalje najveći broj intervencija GSS-a Crne Gore upravo na Međedu. I prošle su se godine u razmaku od samo 10-ak dana dogodile dvije nesreća sa smrtnim ishodom. Stoga cijela grupa ima potrebitu opremu - kacige, penjačke pojaseve, setove za ferrate i što je još bitnije - zna sve to koristiti. Tijekom cijele ture nas je pratila jedna pasica koja vjerujem teren poznaje bolje i od nas samih, pa je sve "detalje" spretno preskočila ili lukavo zaobišla. Po povratku u Razvršje, pasicu su dočekali njeni nestrpljivi štenci, a nas slasna večera kod našeg domaćina, a zatim i zabava uz Josipovu gitaru do kasnih noćnih sati. Ipak ujutro nitko nije prespavao doručak i polazak prema Sedlu, odakle kreće jedna od staza prema najvišem vrhu Durmitoru.

Dok smo u subotu imali prekrasan sunčan dan, u nedjelju je magla ostvarivala dojam mističnosti. Pored Zelenog vira, najvišeg durmitorskog jezera, razdvojili smo se u dvije grupe. Masiv se potpuno zatvorio i prijetila je skora kiša, pa su se samo “najluđi” odvažili na završni uspon. Usprkos klizavom kamenju i travi, većina se ipak uspješno popela na Bobotov kuk (2.523 m) i što je još važnije, sigurno spustila natrag do Sedla. Po pogled s vrha će se vratiti nekom drugom, nadam se skorom, zgodom.

Na putu doma smo zastali na večeri pored Nikšića i u kasnim noćnim satima sretno doputovali u topli Split.

Ponovilo se!

Denis Vranješ - Vinci