Milkiti se mora

18 Travanj 2012

Nakon pauze zbog uskršnjih blagdana vraćamo se našim najmračnijim sklonostima -  grotlima, blatu i kanalima. Poslije, kako su nas instruktori "hrabrili“, dvije lake  jame došao je red i na jednu zahtjevniju. U pitanju je Marčina jama smještena u Labinu Dalmatinskom i kako na dinamičkom planu škole piše, duboka je točno 90 m.

Uh, već sam vizualizirao svoju zgradu, pa još dvije na njoj i sebe kako visim nad rubom tog ambisa.
Kasnije smo dobili informaciju da je ipak dublja od 100 m, pa je to saznanje dalo dodatnu težinu našim od blata ionako već otežanim kombinezonima.

Okupljanje, već tradicionalno na Širini u Solinu. Pregrupiranje, pa polazak prema Labinu.  Putem dosadna kiša rominja o prozore Vickovog Clia, dok se tješimo vremenskom prognoza koja je za poslijepodne najavila razvedravanje. Pored ceste na samom ulazu u Labin dočekuje nas Robi Jr., koji je tu domaći, pa kasnije od njega saznajemo da u ovom kraju postoje brojne koje tek čekaju da budu istražene, pa nam bar za tren brzo odlutaju misli preko one šume lijevo od puteljka i sebe vidimo kao istraživače tog podzemnog svijeta i njegovih stanovnika. Ali se isto tako brzo vraćamo natrag u zbilju. Gotovo u tišini, koju remeti samo kiša što lupka po kišobranima, svatko uzima po jednu transportnu i preko livade kreće ususret našem novom izazovu.

Oblaci su danas jako nisko, ali optimizam ne jenjava. Očit je na licima svih koji se niz šumarak spuštaju prema livadi, tik pored otvora jame. Koliko je optimizam jak dovoljno govori i činjenica da se usprkos kišici prionulo skupljanju drva za gradele koje je Robi Jr. donio sa sobom od doma. Prikupljena je poprilična gomila, pa je plaha vatrica ipak popustila i k nebu pustila svoje plamene jezičke. Ali prije toga je valjalo i ceradama osigurati zaštitu od kiše za nas i našu opremu.

U međuvremenu Bunar i Dane odlaze postaviti jamu za naš silazak, dok mi navlačimo kombinezone  i stavljamo svu potrebitu opremu na sebe. Posljednje provjere, sve je na svom mjestu, delta i karabineri su zavidani, pa krećemo prema grotlu. Ulaz je jedan uži prolaz okrenut prema sjeveru. Oprezno se mimoilazim s Nestijom, pupčanom vrpcom osiguran za uže. Dolazim do sidrišta, kraću pupčanu kačim za karabiner u njemu, na stop descender montiram uže, skidam osiguranje sa sidrišta i krećem prema dnu.

Stijena je potpuno vlažna, skliska, pa gumene čizme ne ostvaruju tako prisan kontakt sa stijenom koliko bi htio. Sve to dr. Robi odozdo pažljivo prati i vrijedno kamerom hvata svaki moj nesiguran korak. Brzo stižem do njega, ali vremena za neki suvisliji intervju nema, drugi čekaju na svoj red. Kačim se na sljedeći spit, pa niz uže u tminu. Marina spremno čeka na sedlu, upute daje kako je prekoračiti, a pri tom je ne srušiti niz vertikalu, ako je ikako moguće. Uspješno prijeđena i ta prepreka. Marina je ostala čvrsto usidrena u sedlu, dok se spuštam niz stijenu. Nova prepreka! Maleni šišmiš odlučio „ubiti oko“ , odnosno sonar, točno pod mojim nogama. Sad treba dodatno pripaziti da se ne poskliznem o vlažnu stijenu i malenog stvora u mrlju pretvorim. Operacija uspjela, šišmiš preživio!

Odvezujem se s užeta i nastavljam niz kanal do nove zamke. Prvo malo suženje kroz koje se treba provući toliko je usko da čak i ja moram uvući trbuh. Koliko je to uopće i moguće. Mala vertikala, pa onda par koraka do novog spita i nove zapreke. Dane i Hulk obavljaju završne pripreme. Sad se treba nekako potrbuške spustiti niz jednu cijev iza koje odmah započinje nova vertikala. Malo odguravanja rukama, malo kukovima i uskoro pod nogama nestaje čvrsto tlo. Pokušavam čeonom razaznati eventualnu policu, ali uzalud vam trud svirači. Treba se otisnuti u dubinu bez mogućnosti za studioznije upoznavanje s novom zaprekom. Prelazim devijator, pa niz uže do Dane koji Anicu i mene upućuje u sljedeću dvoranu da pokušamo potražiti nastavak jame dok se Hulk ne spusti za nama.

Naravno, u dvorani su bar tri vidljiva "izlaza“, a Dane se svojski potrudio izgaziti cijelu dvoranu, pa nije do izražaja mogla doći naša stara indijanska vještina praćenja tragova čizmi u blatu. Ulazim u prvi kanal, koji nikamo ne vodi. Eto zašto nikad ne igram Loto! Anica otpuže u drugi kanal, koji je igrom slučaja značajno blatnjaviji od moga. Kao pravi kolega, ohrabrujem je da nastavi s istraživanjem, dok Hulk ulazi u dvoranu i bez dužeg zadržavanja nestaje u mraku. Brzo, sad treba za njim da opet ne lutamo po ovom blatnjavom kraljevstvu.  Hulk nam naravno nema namjeru pomoći u potrazi. Gasi svjetlo i tone u tminu. Neki bi rekli srećom, a mi bi to nazvali istraživačkim njuhom, sustižemo ga pred jednom cijevi koja se spušta prema novom izazovu. Igre bez granica!

Pogledom lutam po dimnjacima kojima ne vidim kraja, dok je dolje pod nama Bunar. Ne mislim doslovno, već na našeg Antu koji je postavio jamu i sad strpljivo čeka nas da siđemo i pošalje nas u "Šupčić“. Prvu grupu činimo  Anica, Robi Jr. i moja blatnjava malenkost. Opremu ostavljamo pred kanalićem u koji se treba zavući, pa na trbuh i puzi.

Blato, voda, jedva se provlačimo tih dvadesetak metara uskog kanala do zadnje dvoranice. Srećom bar jama nije pustila goluba u tom trenutku. A iz istog sam razloga zahvalan kako Robiju, tako i Anici. Sad bi na kraju puta čovjek očekivao neke sige čudesnih boja ili neki drugi jamski ukras, ali ništa. Blato, blato, blato i tek jedan šišmiš kao pospani noćni čuvar.

Okret, pa natrag. Voda mi se zavlači u rukave i rukavice. Ne znam zašto, ali sjetih se u tim trenucima Bebeka i jedne pjesme, ali se u jami ne smije pjevati. Gmižemo iz "Šupčića“ poput crijevnih glista, budno praćeni pogledom dr. Robija i njegove gastroenterološke kamerice.  Kakve čudne sklonosti gaje ovi jamari, da ne povjeruješ. Tako pokakani s grumenčićima zemlje među zubima krećemo prema izlazu iz jame.

Prepreke se prelaze jedna za drugom. Koncentracija doduše malo popušta. Sve više vremena posvećujem stiskanju mjehura da ne pokisne poda mnom Janica bez kabanice. Kad se napokon dočepam površine hitam na livadu riješiti se kako blatnjave opreme, tako i tereta u mjehuru. Uh, koje olakšanje!

Vatra još gori, Foto je pazio. Čak su i oblaci većim dijelom otplovili u neke nove luke, a sunce nas stidljivo miluje, ispričavam se – milki, dok se izležavamo u travi i dočekujemo ostatak pokakane družine. Pivo, kavica, gradele i već se smrklo.

Napuštamo Labin i krećemo natrag prema Solinu. Ali prije toga stanka na Planu. Ne može ovaj dan tek tako završiti. Smijeh, čašica razgovora, boca pive i već željno iščekujemo nadolazeći vikend. Milovašćica – grotlo širine 30 m, 107 m dubine, od čega čak 80 m vertikale i opet mislima odlutam…

Tekst i fotografije: Denis Vranješ