Visokogorska škola u Hercegovačkim Alpama

27 Ožujak 2022

Četvrta terenska vježba visokogorske škole je bila rezervirana za Prenj, kažu najatraktivnija i najsurovija planina u Bosni i Hercegovini. Iako je Prenj tu i tamo bio tema mojih kolega planinara, to sam tek pročitala kad sam sišla s nje. Čitati nisam ni trebala s obzirom da je Prenj pokazao svu svoju ljepotu i raskoš na dlanu.

3 sata sna i alarm u 3:15 ujutro uz vječito pitanje „Šta ovo meni treba?“ nisu me dali smesti. Kupim kolegicu i jurimo za Split di se prekrcajemo za dalje. Lagana vožnja uz pauzu kod pekare Putnik gdje srećemo dio ekipe. Svi s pitom i jogurtom u rukama, punih usta i s osmjehom na licu. Nastavljamo dalje te se ponovo nalazimo u Konjicu gdje zaposjedamo restoran Han. Misleći da se u Bosni može sve, bez razmišljanja spajamo stolove čime izazivamo negodovanje konobara uz poruku „Ne može to tako.“ Aute ostavljamo u blizini te se okupljamo oko naših džipova privlačeći pažnju sa šarenim i jarkim bojama noseći refužo razne torbe, ruksake, kese, spizu, kacige, gojze, skije, štapove. Pošto stvari nije falilo, ostali smo bez jednog mjesta u gepeku na koje je naš vozač računao. Ni smijeha nije falilo dok su se Rajko i Tea na prednjem sjedalu borili za komad sjedala. Malo na mjenjaču, malo na sjedalu, malo na naslonu, jedna ruka straga jedna sprida, jedna oko vozača, jedna noga ispružena, druga savijena i tako nakon 45 minuta vožnje, nekom udobne a nekom malo manje, došli smo do doma Rapte na 1406 m visine, daleko od civilizacije. Za subotu su bile isplanirane vježbe izrade sistema za izvlačenje iz ledenjačkih pukotina, nosila od užeta, absajl na snijegu i ledu te izrada ledenjačke naveze čime smo i započeli. Sunce bez ijednog oblaka otklonilo je jednu brigu te smo mogli opušteno slušati upute kako se navezuju prvi i zadnji član naveze te oni između. Ovaj put u navezi je bilo 5 članova. Prikačili smo se i krenili. Sasvim neka nova dimenzija hoda. I tako smo koračali pokušavajući uhvatit ritam do mjesta gdje smo iscenirali pad prvog člana u pukotinu. Primjenom dosadašnjeg znanja pokušali smo ga „spasiti“ no bez pomoći Vinčija, ne znam dali bi preživija J Uslijedile su ostale vježbe pa je bilo tu opet kopanja,baratanja karabinerima, osmicama, šesticama, lađarcima i ostalim čvorovima u raznim kombinacijama. Lopata,iako nam već ide na živce, opet se pokazala korisna i to kod izrade sidrišta a saznali smo da uže može poslužiti i kao nosilo. Druga ekipa koju su činili neškolarci, pod vodstvom Rajka, odšetali su na vrh Štit i zasigurno guštali Povlačenjem zadnjih zraka sunca povukli smo se i mi u naš dom gdje nas je čekala večera o kojoj bi se dalo raspravljati. Nakon tog se popila koja čašica te smo se zasladili tortom povodom Vinčijevog rođendana.

Nedjelja, dan kakav se sanja…jutarnji pogled kroz prozor odmah mami osmjeh na lice. Dereze na noge, cepin u ruci i mozak na pašu. Ovaj put smo ostavili akcesoare u domu i samo guštali. Laganim korakom kroz klekovinu stižemo na greben odakle se pruža pogled na vrhove Otiš i Zelenu Glavu koji se onako moćno uzdižu i izazivaju strahopoštovanje, pogled biži i na vrh Lupoglava i sve ostale koji se nižu jedan do drugog. Negdi u daljini s nama je i naše Biokovo dok su s druge strane Bjelašnica, Čvrsnica, Velež, Visočica i Maglić. Rekli bi „svjetski a naše“. Uz sve to sunce prži a vitar odmara pa se pitamo može li uopće lipše. Poprilično lagan uspon na Veliku Kapu (2004m) neki su začinili skijama i uživali u svom brzom spustu dok smo mi ostali zamezili na vrhu te se naslikavali u svim pozama i s noge na nogu upijali tu lipotu jer ko zna kad će se ponoviti ovakva čarolija. Svi pod dojmom spuštamo se u Konjic di završavamo ovu turu, kako drugačije nego spizom, mrtvi umorni ali ispunjeni jer sam sigurna da je Prenj našao svoje mjesto u našim srcima.

Mia Ercegović