Ustajemo rano, oko 6 ili 6:30, nisam više siguran. Vrijeme je odlično, iako smo sinoć zaspali sa jakom kišom. Umivene grdosije oko nas sjaje na jutarnjem suncu, prizor je prekrasan. Uistinu, čovjek se puno bolje osjeća kad gurne ujutro glavu kroz prozor i ne vidi ulicu ispod svoje zgrade i susjedni neboder, nego nešto ovakvo. Krasan način za započeti dan. Doručak u ugodnom društvu, i u ugodnom ambijentu. Sa planovima kovanim iz adrenalina, predviđenima za današnji dan. Spakiramo neophodne stvari u mali ruksak, a naše krmke (kako od milja zovemo velike ruksake) ostavljamo u skloništu, uzdajući se u planinarsku etiku eventualnih posjetitelja. Na stranu sve to, uzimamo novce i dokumente. Nije ih teško nositi. Novci neće trebati, sigurno, a ne daj Bože da nam zatrebaju dokumenti. >;->>> (da nas lakše prepoznaju). ;-) Krenuli smo prema Škrlatici, put je neloše markiran, sve ide po planu. Uzveremo se na vrh zadnjeg sipara i time dolazimo na kraj “normalnog” dijela puta. Dalje je ulaz u stijenu, nešto slično usponu kroz Krišku Stenu jučer, samo (kažu) teže i opasnije (škakljivije). Sjeli smo par minuta da se malo odmorimo od veslanja uz strmi sipar. Za neupućene, sipar je strma padina tvorena od drobljenog kamena, manje ili više krupnog, plići ili dublji (mjereno po tome koliko se nogom tone unutra). Padina je toliko strma da jedva to kamenje samo stoji, urušava se na najmanji podražaj. NEMA gore stvari za penjanje uzbrdo od sipara, i NEMA bolje stvari za spuštanje nizbrdo od sipara. Tko zna trčati niz to, može se u trenu spustiti nekoliko stotina metara visinske razlike, ako ga potrefi toliki sipar. Obično je uz njega označena nekakva planinarska staza, kojom se ljudi penju i spuštaju (oni manje odvažni, koji i nizbrdo idu stazom).

Dakle, sjeli smo se minut odmoriti, malo napiti i otpuhati znoj sa čela, kad ono – mrgodi se vrijeme. Nije jedan cijeli minut prošao od prvih znakova oblaka do prvih kapi kiše. Pred nama je odluka, ići dalje ili se vratiti. U takvu stijenu nije pametno ići po kiši (a bome ni po prijetećoj grmljavini). Tužni se ipak odlučimo vratiti natrag. Pokazalo se kao jako pametan potez. Po nekakvoj laganoj hoće – neće kiši žurimo natrag u Bivak IV. Imali smo sipar koji nam je davao prednost, a i pretežno smo išli nizbrdo, tako da smo bili brži u povratku. Opet smo stigli u zadnji čas prije ozbiljnije nevolje. Zviznula je tuča, i to dobra. Nije nam bilo druge nego se šćućuriti u kolibici i čekati da stane kiša, po ovakvom se vremenu ne isplati nigdje ići. Kiša je relativno brzo stala. Nikako nam se tu nije ostajalo tu još jednu noć, jer onda kaskamo za vlastitim planom, neke druge bitne stvari bismo morali odbaciti, jer moramo doći do Bohinjskog jezera do subote ujutro, ma kako bilo. To nam je bila najbliža civilizacija, ne računajući Aljažev Dom, ali to bi značilo da nismo obišli baš ništa. Opremili smo se, uputili, ali – nije dobro. Magla je gusta, a kiša visi negdje u zraku. Pokušavamo se popeti od Bivaka do puta s kojeg smo se jučer spustili, ali ne ide. Magla je previše gusta, ne vidimo puno dalje od desetak metara, a i to jedva. Držimo se zajedno da se ne izgubimo. Pitanje je kako je put markiran, i pitanje je koliko će još strpljenja imati ova kiša. Nismo dugo čekali na odgovor, ubrzo je počela padati, a mi smo još tapkali oko Bivaka pokušavajući napipati markiran put. Nije nam puno trebalo da se predomislimo i vratimo natrag. Opet liježemo na krevet, bez namjere da spavamo, ali avaj. Omaklo nam, izgleda. Kiša mlati po krovu nemilice, magla se ne miče, bolje da smo ovdje, pa makar do sutra. Iako smo imali na umu spavati noćas na Pogačnikovom domu, nije to neka relacija koju nikako ne bismo mogli nadoknaditi. Grmi opako. Tonemo u san iz kojeg nas je prenuo tresak u vrata! Netko je pokušavao ući. Nije nam baš godilo društvo, ali što se može, NIKAKO ne možemo nekog jadnika ostaviti na tom užasu vani. Stoji tip na vratima, ostariji (barem za naše pojmove) ;-) Govorimo li Engleski? Da, samo naprijed. 

• - "Možemo li mi unutra?"
• - "Tko to “mi”?"
• - "Naše društvo"
• - "Može, naravno da može, a koliko vas ima?"
• - "15."
• - "PETNAEST?!?!??? Jeste li baš sigurni?"
• - "Ako se netko nije izgubio, toliko nas je krenulo. :-) Da, siguran sam, sad će oni. Možemo li ući?"
• - "A, možete. Barem pokušajte. :-("

• Dalje?! Hmm, gdje, dovraga, dalje po ovom vremenu?!
• Dolje, prema Aljaževom domu. Kakav je put?
• Markiran, valjda, nismo ga mi prošli. Odakle stižete?
• Sa Pogačnikovog doma. Mislili smo na Škrlaticu, ali nas je kiša omela, ipak smo odustali. Šteta.
• I, koliko vam je trebalo od tamo?
• Paaaa, manje od dva sata.

• - "Hoćete čez Plemenice na Triglav, pa onda na Dolič? Samo, to vam je hudo, znate?"
• - "Hudo, rekoste? (?!!)"
• - "E, hudo. Nevarno. (gleda prijatelja tražeći pomoć)"
• - "Jebeeeno!”, lupne ovaj mrtav – hladan! ;-) Bome nas je nasmijao! ;-))))

I fakat jest gadan uspon. Gotovo alpinistički smjer, ne bih se u to baš upustio sa ovolikim ruksakom, pogotovo samo sa prsnim navezom. Prsni navez je poseban način vezivanja užeta oko prsnog koša (kao nekim psima, koje ne vezujete za ogrlicu), koji služi kao osiguranje u slučaju pada. Drugo uže sa karabinerom na slobodnom kraju se veže na prsima, i služi za osiguranje (ukapčanje) na sajlu ili klinove postavljene po smjeru/markiranom putu. Volio bih tu jednom proći, izgleda uzbudljivo i atraktivno, ali treba biti bolje opremljen, nije za se igrati. Pametno je nositi i kacigu i pojas. Pozdravimo simpatične susjede, zaželimo im laku noć, i unaprijed im se ispričamo što ćemo ih vjerojatno sutra probuditi, rano ustajemo jer nas čeka dug put. A bolje je ostaviti rezervu vremena, nikad se ne zna. A možda i promijenimo putem plan, pa odlučimo negdje skrenuti s puta, još nešto vidjeti… bolje je proljenčariti večer na domu, nakon ture, nego jutro, pred turu. I ugodnije je. I čovjeka manje grize savjest. A nije bilo problema s ustajanjem, barem ne nama dvojici. Niti sa lijeganjem navečer, jasno! ;-))) Hajdemo sad spavati, vrijeme je već.