Rano jutro, mi već na kolodvoru, nestrpljivo cupkamo kad ćemo se konačno otisnuti u avanturu! Idemo prvo promijeniti tolare. Je, svakako! Mjenjačnica na kolodvoru ne radi u nedjelju u pet ujutro, kakav je to način?! U biti zašto bi i radila?! Jučer smo bili tu, iznad nje je pisalo “Međunarodna blagajna”, pa su nam objasnili da se tu ne kupuju karte za Sloveniju. Dok smo kupili karte i vratili se mijenjati novce, ženska je zbrisala na što smo mi hladno mahnuli rukom: idemo dalje, sutra ćemo. Evo, sutra je tu, a mjenjačnice nema. Kad iskočimo iz vlaka u Jesenicama, moramo negdje mijenjati lovu inače smo pečeni! Ali gdje, to je selo, nije to Ljubljana? Što li će tamo tek raditi u nedjelju ujutro. Tako se i dogodilo, radio je jedino turistički ured u kojem nam je rečeno da ne radi ništa drugo. Možda neki kafić ili pumpa. Eure bismo još nekako i promijenili, ali kune…. Tc tc tc, pamet je lipo blago, kaže naš narod.

Iako to u našem slučaju nije neki problem, ipak nam se potrefilo da smo imali više sreće nego pameti. Našli smo pumpu koja radi i voljna je promijeniti tolare. Dobili smo nešto lošiji kurs nego u Hrvatskoj, ali ništa lošiji nego bilo gdje drugo u Sloveniji. I to je bilo nešto. Pohodili smo supermarket u Mercatoru, nešto prigrizli, popili famozni “Še pa še” jogurt i sjeli na busnu stanicu čekati bus. Još petnaestak minuta, i trebao bi doći. Vrijeme smo odlučili prekratiti stopiranjem, pa ako se posreći – odlično. Ako ne, uvijek imamo bus. I bogme, posrećilo se. I to kako! Stala je neka žena s malim Matejom na stražnjem sjedalu. Ide u Kranjsku Goru. U biti, ide negdje u planine oko Kranjske Gore, niti sama još ne zna gdje, ali nešto lagano i kratko, da može i klinac s njom. Mi joj objasnimo naš plan, i ona se priključi. Odvela nas je još dobar dio ceste iznad KG, (na čemu smo više nego zahvalni, em nam je uštedjela cipelarenje cestom (iako paralelno vodi markacija, kažu da je put dosadan) em smo malo dobili i na visini, a najvažnije je da nismo trošili niti snagu, niti vrijeme (što se kasnije pokazalo kao naročito korisno). Zajedno smo došetali do Koče na Krnici, ona i Matej su tu ostali, a mi dva smo se samo umili, napili i produžili dalje.

Čeka nas dooobar uspon od cca 1000m visinske nekakvog strmog šljunčanog puta (nije baš sipar), i zatim još 200-300 metara kroz Krišku Stenu gotovo čiste vertikale. Istina, to nije alpinistički smjer nego markirana staza, ali ipak nije ni mačji kašalj. A nije ni za svakog planinara (pogotovo sa cca 20-25 kg ruksaka na leđima). Ja osobno poznajem dosta članova nekog planinarskog društva koji su više izletnici – paradajzeri (na hrb kavi sam naučio taj pogrdni izraz, i sviđa mi se) nego planinari ovog formata. A odrastao sam na prilično surovom terenu, na sivom kamenu. Vjerujem da bi se u Zagrebu (bez namjere da IKOGA vrijeđam) našlo puno više takvih planinara. No, ne želim nas dvojicu kovati u zvijezde, da ne bi bilo. Išli smo polako, nismo baš u nekoj kondiciji, iako će se to lagano mijenjati prema kraju ture, ali i iz dana u dan. Uglavnom, taj dan smo napravili gotovo 1500 (mislim da nisam lagao) metara uspona, što uopće nije malo. Sam prijevoj je na cca 2300 m. Još se imamo spustiti cca 300-tinjak metara stazom prema Škrlatici, i negdje s te staze skrenuti prema Bivaku IV. Valjda ćemo ga naći.

Putem (točnije na samom vrhu Stene) se vrijeme naglo počelo kvariti. U smokve, ipak su to Alpe, i nije se s njima za šaliti. Uvijek možete računati na to da ste za deset minuta u sasvim drugom godišnjem dobu. Žurimo nizbrdo prema Bivaku lagano zabrinuti za razvoj situacije iznad nas. To je bila savršeno tempirana kiša. Bivak IV smo ugledali iza jednog brijega, kad je pukao pogleda na “dolinu” (koliko se to dolinom može zvati). Jedan dominantniji brežuljak je poslužio kao temelj limenoj kolibici. I sasvim je uočljiva (ako niste u magli ili u oblaku). Kiša upravo počinje, mi žurimo nizbrdo nadajući se da ćemo biti dovoljno brzi. Sličan osjećaj kao kad vas proljev uhvati, možete čučnuti bilo gdje, ali vi biste radije probali doći do zahoda. Tako se nekako ni meni nije dalo 500 metara prije kućice navlačiti kabanicu. A nije mi se niti kisnulo. Uspjeli smo. U zadnji čas.

Čim smo ušli unutra, lagana kiša po kojoj smo žurili je sasvim dobro uhvatila maha, i prerasla u ozbiljan pljusak. Divan je taj osjećaj sigurnosti. Mirno sjediti pod limenim krovom uživajući u buci koju krupne kapi kiše gore stvaraju, i biti tako bezbrižan. Biti tako sitan među kamenim grdosijama koje se nadviju iznad nas, i biti tako miran i opušten, uvjeren u sigurnost i zaštitu malene limene kolibice, koja će noćas biti naš dom. I to ugodan i udoban. Nevjerojatan je osjećaj doživjeti oko sebe krajolik ovakvih dimenzija, čovjek se u svomu tomu osjeća uistinu nebitan (što u biti i jest). Uljuljuškani u taj osjećaj sigurnosti, nešto lagano večeramo i ja načinjem bocu iznenađenja (vraga, bilo bi iznenađenje da je Dalmoš mogao držati jezik za zubima. Donio sam sobom bocu crnog vina (pretočenu u plastiku, jasno), i mislio Davora iznenaditi nakon neke fine večere. No, bio sam siguran da će je uočiti u onom preslaganju ruksaka u njega doma, pa sam mu je priznao. ;-) Svejedno, nisam puno pokvario užitak pijuckanja finog vina u polumraku skloništa i ugodnog čavrljanja pred san. Jasno, nitko nije bio pijan, to nam NIKAKO nije bila namjera. Nismo došli ovdje tulumariti. Uostalom, to se bolje i sigurnije može raditi u gradu. Mi imamo neke druge motive, zato i jesmo ovdje, umjesto u gradu. Ne navijamo sat, ali ne planiramo sutra previše ljenčariti, treba stići na Škrlaticu, vratiti se ovdje po velike ruksake, i zadimiti prema Pogačnikovom domu, natrag preko vrha Kriške Stene. Vremena ima, ali ne treba ga rasipati, iznenađenja su uvijek moguća (pokazat će se da smo bili u pravu).

• - "Laka ti noć, prijatelju"
• - "Laku noć…"

Tekst i fotografije: Ivan Bućan - John