26.01. u popodnevnim satima, nakon što smo nalili pun rezervar goriva plus 80 litara extra i kupili hranu i vodu za pet dana, uputili smo se iz Copiapa prema pustinji Atacami, i već nakon dvadesetak kilometara napustili smo asfalt. No, makadamska cesta kojom smo nastavili, u biti je "highway" za granični prelaz "San Francisko", za Argentinu. Pustinja je prošarana makadamskim putevima, i naša ruta nije bila nimalo jednostavna. Srećom, s interneta smo skinuli GPS rute koje su nam uvelike olakšale navigaciju, i vec nakon par skretanja smo uvidjeli kako bi bez GPS-a bili u puno težoj situaciji.

Nakon cijelog popodneva vožnje, popeli smo se autom na 3500m, i došli do lagune "Santa Rosa". Laguna u ovakvoj pustinji nije bujna stablima i vegetacijom kako bismo očekivali, već nas je tamo dočekalo slano jezero s nešto malo niskog raslinja. Uz samo jezero nalazi se mala kućica u koju smo se sklonili prespavati.

Ujutro smo ugledali jezero puno močvarnih ptica "Flamenco" kojih ima tri vrste na ovom području, a jedna je vrsta endemska, na što su Čileanci jako ponosni. Nakon doručka, uputili smo se dalje kroz pustopoljine Atacame. Nakon par sati vožnje, stigosmo do druge lagune pod imenom "Laguna Verde", bez imalo vegetacije, i s napuštenim termama slane vode, kojim smo se ipak uspjeli okoristiti. Baš na tom mjestu nam je pukla guma, pa smo je morali zamijeniti rezervnom, koja se pokazala da baš i ne odgovarama po dimenzijama ostale tri. Iz tih razloga smo nastavili s većim oprezom.

U Lagunu Verde došli smo samo da bi se javili pograničnim carabinerima da ćemo se penjati na Ojos, jer je to vrh na samoj granici. Pograničnik nam je iz tih razloga uzeo putovnice, i uputio nas da ih predignemo na povratku s vrha, ali ne u laguni, već na karabinerskoj kućici 100km nazad prema Copiapu.
Tako smo se, "ilegalni", uputili prema podnožju Ojosa, gdje je trebalo voziti još 30-tak km dubokog pustinjskog pijeska, po putu kakvom osobno auto ne moze ni proći.

Navečer smo stigli na 5200m, u kućicu "Atacama" s 4 priprosta ležaja i zemljanim podom. Tu smo sreli par penjača koji su u fazi aklimatizacije i kojima ce trebati i par dana provesti na tom mjestu kako bi mogli nastaviti penjati se. Naime, pošto smo već osvojili visinu Aconcague, i prilično smo brzo stigli pod Ojos, koristimo priliku što smo aklimatizirani, pa naša brzina napredovanja prema vrhu isključivo ovisi o našoj fizičkoj snazi.

Stoga, slijedećeg dana, nakon jutarnjeg odmora i koliko toliko obilnog ručka, pakiramo ruksake hranom i vodom za dan i pol, i krećemo prema 600m višoj kucici, "Tejos" do koje nam treba oko 3 sata pješačenja. Gore srećemo tročlanu Francusku ekspediciju koji su takodjer nedavno bili na Aconcagui kao i mi, ali ovdje se samo jedan popeo. Štovise, jedan od članova zaradio je visinsku bolest i nije baš izgledao najbolje, te smo bili začuđeni kako se ranije nisu zaputili nizbrdo.
Tejos kućica mnogo bolje izgleda od Atacama kućice, ima šest ležaja, stol za kuhanje i ostavinski prostor, pa omanja ekspedicija može sebi priuštiti koliko toliko ugodan život na toj visini. Nažalost, unatoč udobnom ležaju, visina uzima svoj danak, pa uglavnom bez sna provodimo noć, uz česte glavobolje.

U pet ujutro, dižemo se i nakon kraćeg doručka krećemo na uspon. Za razliku od Aconcague, Ojos del Salado ima nešto ugodniju klimu, odnosno na ovoj je visinu temperatura pogodna za penjanje, osim ako ne puše jak vjetar. Iz knjige upisnih pročitali smo da je bilo ekpseicija koje su morale odustati zbog velike zime i vjetra, i kako izgleda, mi ipak imamo sreću.
Polako, topao pijesak i prašina zamjenjuju se snijegom i ledom, a sunce polako osvjetljava sam vrh.

Napredovanje prema vrhu psihički je naporno jer imamo konstantan pogled na vrh koji se vrlo sporo primiče. Svakih sat vremena dajemo sami sebi odmora kako bi nadoknadili izgubljenu tekućinu i uhvatili zrak, koji je prema GPS i više od duplo rjeđi nego na površini mora. Iz tih razloga ni srce se ne spušta ispod 120 otkucaja u minuti, bez obzira na smirenost.

Nakon 6 sati polako smo osvojili nizi rub kratera najvišeg i, kako kažu vulkanolozi, aktivnog vulkana na svijetu. Sam krater širok je oko 150m i sada ga polako obilazimo penjajući se prema 150m visokoj stijeni sto se nad njim nadkrivljuje. Za raliku od Aconcague, penjanje na Ojos je tehnički mnogo zahtjevnije, i zadnjih stotinu metara prisliljeni smo koristiti užeta kako bi savladali ne baš bezazlene litice i provalije. Još oko pola sata penjanja, i napokon smo na vrhu, premda prostor kretanja baš i nije prevelik pa neprestano moramo biti navezani na uže.

Ipak, uza svu iscrpljenost, ne možemo skriti zadovoljstvo sto smo postigli cilj, pa vadimo hrvatsku zastavu te je razapinjemo na kraći željezni stupić na vrhu. Ipak, odlučismo da ćemo si čestitati tek kada se spustimo s ove opasne stijene, kada zaista budemo sigurni da je sve opasno prošlo i kad preostane spust do terenca.

Vraćamo se nazad praćeni zadivljenim pogledima ostalih penjača koji su tu prisiljeni ostati desetak dana radi aklimatizacije dok je nama za sami uspon trebalo tri dana.

Sada idemo na zasluženi odmor kod naših hrvatskih prijatelja u Antofagasto.

Tekst i fotografije: Frane Bebić