08 Travanj 2012
Kako smo objavljivanjem novih web stranica HPD Mosor "izgubili" jedan dio starih, vrijednih tekstova objavljenih tijekom svih ovih godina postojanja www.hpd-mosor.hr Komisija za promidžbu je odlučila tijekom nadolazećih mjeseci otrgnuti od zaborava te stare priloge i iznova ih objaviti na našim stranicama, a prva je na red došla Franina reportaža s ekspedicije "Aconcagua 2004."
Iz Splita smo poletjeli 05.01.2004 preko Frankfurta za Buenos Aires.
Menoza je milijunski grad poznan po dobrome vinu. Tamo smo kupili potrebnu hranu i ostalu opremu za ekspediciju te iznajmili kombi s vozačem koji nas je odveo u "Puente del Inca", malo mjesto na 2700m, turistički poznato po termama i prirodno napravljenom mostu iznad rijeke Mendoza.
Iz tog mjesta uputismo se pješke prema Provincijalno Parku "Aconcagua".
Prvi dan smo pješačili kroz dolinu Rijeka Horcones do prvog logora "Confluencia" na 3500m. Nakon prospavane noći, napravili smo prvi aklimatizacijski ciklus u galeriju "Placa Francia" koja daje lijepi pogled na južnu stijenu Aconcague.
Placa Francia nalazi se na 4200m i prava je pustinja s komadima suhog prastarog ledenjaka koji se svako malo ruši u svoje pukotine. Već na ovoj visini osjećaju se problemi s disanjem, a nakon povratka u Confluencia i glavobolja zbog dana porevedenoj na toj visini. No nakon prospavane noći, budimo se čili i odlazimo u bazni logor "Placa de Mulas" na 4300m, pravi šatorski grad gdje već vlada zimska klima, popodne često pada snijeg, a navečer se temperatura spušta i ispod -10 stupnjeva.
Tu provodimo 3 dana kako bi se dobro odmorili i aklimatizirali za daljni uspon.
Nažalost, tjelesni tijek aklimatizacije za sve članove ekipe nije bio isti. U baznom logoru postoji medicinski tim koji besplatno daje usluge pregleda trenutne aklimatizacije, tzv mjerenjem "oksigenacije" koja bi trebala biti iznad 84%. Kod Srećka Gregova ona ni nakon dva dana nije postigla iznad 65% i pojavio se blagi edem pluća, tako da je bio primoran biti transportiran helikopterom u dolinu kako se "visinska bolest" ne bi razvila. Tako nas je ostalo trojica: Hrvoje Dujmić, Frane Bebić i Joško Bozić.
Nakon sto smo otpratili dragog kolegu, počeo je naš uspon na prvi visinski logor "Nido de Condores" 5400m. Klima koja vlada gore već je prava visinska, pušu jaki i hladni vjetrovi, a i uhvatila nas je snježna mećava. Nido je ustvari 3. visinski logor, ali smo zbog dobre kondicije preskočili prva dva. Corristeis GPS uređaj i malo sreće, uspjeli smo istovariti "depo" opreme na Nidu i vratiti se u bazni logor.
U baznom logoru nas je, iscrpljene, dočekala drama a to su nasa tri šatora kompletno pokrivena snijegom, pa smo proveli još sat vremena čisteći logor, kako bi mogli pripremiti večeru i napokon zaspati.
Nakon dana odmora, ponovno smo krenuli, aklimatizirani, prema Nidu, uzeli nas depo u kojem se nalazio šator, par podmetača za spavanje, hrana i pribor za kuhanje.
Joško i Hrvoje su razapeli šator, a Frane je dobio dužnost prikupiti snijeg u vreću kako bi ga mogli topiti za vodu unutar šatora. Na zaprepaštenje, dvodnevni domaćin logora iz Švedske me uputio na izvor tekuće vode, što nam je uvelike olakšalo dobivanje pitke vode. Topljenje snijega je dugotrajan posao.
Tada smo dočekali prekrasan zalazak sunca koje kao da je zalazilo ispod nas, i nakon zalaska, suton je jos više od pola sata osvjetljavao visove Aconcague.
Nakon hadne i slabo prospavane noći, jutro smo docekali uz topal čaj. Cilj toga dana bilo je doseći drugi visinski logor "Berlin" na 5900m, a potom se spustiti skroz do baznog logora (4300m). Iako smo to učinili bez većih problema, većina ostalih ekspedicija nas je u čudu promatrala zašto se spuštamo tako nisko nakon drugog visinskog logora. Nije bas razumljivo sto tako olako napustamo teško stečenu visinu, ali kvaka leži u tome da je boravak u visinskim logorima iscrpljujući za čovjeka, i ponekad se više isplati spustiti se niže i priuštiti sebi bolje uvjete za zivot dok se odmaraš za slijedeći visinski uspon.
Stoga smo slijedeća dva dana proveli u baznom logoru čekajući "trenutak" dobrog vremena. Naime, za izlaz na vrh, trebala su nam jos dva dana dobrog vremena.
Na sreću, u baznom logoru, jedan Argentinac čija je zena Hrvatica, nudi usluge Interneta putem satelita, doduse jako sporog, ali dovoljno da u deset minuta učitaš stranicu na kojoj besplatno dobiješ vremensku prognozu za slijedeća 2 dana.
Spremni za vrh, uputili smo se ponovno na prvi visinski logor, Nido, s namjerom da prespavamo i nakon toga osvojimo vrh 12-satnim usponom. No, nakon 6-satnog uspona na Nido, imali smo lijepu stvar za vidjeti! Naš visinski šator bio je opljačkan i uništen. Vjerojatno je neka ekspedicija tražila komad hrane ili opreme, ali su usput kompletno uništili šator. Prava drama! Sunce zalazi, temperatura brzo pada i noćni vjetar se diže. Razmišljamo gdje i kako? Nazad? Ili ući nekom drugom u šator ko' što su nama?
Odlucismo se za treći potez, možda očajnički, idemo zakrpati šator s "power tape-om". Nešto jače trake za lijepljenje imali smo svega dovoljno da zakrpimo niti trećinu satora. I pravom momentu, skočila nam je ekipa USA u pomoć i dala nam cijelu jos jednu "rolu". Ali ni to nije bilo dovoljno. Rastrčali smo se po logoru i nakon par desetaka minuta vratili smo se s jos jednom rolom. Interesantna stvar da nam je tu rolu donirala srpsko-slovenska ekspedicija. Lijepiti traku na toj temperaturi nije bilo moguće bez predhodnog zagrijavanja, jer se ljepilo doslovno smrzlo. Na svu sreću, sjetili smo se upaliti plinsko kuhalo…
Cjelonoćna vjetrovita noć nije uspjela raskidati naš jadni šator, i to nam je dalo šansu da ipak osvojimo vrh slijedećeg dana.
Probudismo se u 4 ujutro, i brzo spremili za uspon. Vani je jos bjesnio vjetar u kompletnom mraku, ali nebo je bilo čisto, dobro vrijeme.
Već u prvih pola sata uspona noge su se počele smrzavati, bez obzira na dobru obuću, pa smo s nestrpljenjem čekali izlazak sunca, da prekine tu agoniju koja je naknadno počela osvjajati i druge dijelove naših tijela. Berlin smo dosegli vrlo brzo, i sada nas je čekao put kojeg jos nismo kročili. Na putu nailazimo na druge ekspedicije, svaka sa svojim problemima, ali uglavnom svi nekako "krpaju" naprijed. Izlaskom sunca uhvatili smo već preko 6000m, i sada je zrak toliko slab da je tempo napredovanja jako usporen, svaki korak je priča za sebe.
Nakon par sati osvajanja par stotina metara više dolazimo na veliku strminu "Canaleta", gdje se penjači gube u sitne točke pred očima. To je trenutak kada dušom vise ne možete klonuti jer vrh izgleda prokleto blizu. Premda i nije baš.
Nakon sati muke prošli smo i Canaletu, i sada je za nas sat i nešto do vrha, iako to ne izgleda bašdaleko. Vrh je u biti samo stotinu metara jos uzbrdo, ali svaki metar je pretežak.
Malo smo se odmorili i krenuli ka vrhu. Nakon 15-tak minuta Frane se počeo čudno ponašati: prvo mu je tempo bio jako pojačan, pa je počeo osjećati pijanost, psihičku nestabilnost. Brzo smo pomislili da je to prvi znak visinske bolesti, pa je uzeo "Diamox", lijek koji to liječi. No daljnji napredak je preopasan, pa smo se dogovorili dan on pričeka gdje je dok se Hrvoje i Joško ne popnu na vrh. Tako smo ostali bez još jednog člana pred sam vrh. Naknadno se pokazalo da je bila dehidracija u pitanju pa je uzimanje ovog lijeka u biti bila prava greška. Bilo je potebno popiti još koju litru tekućine i sve bi bilo ok. Ali na toj visini potrebno je veliko iskustvo za pravovaljanu odluku.
Joško i Hrvoje su opravdali taj nedostatak, i dovstruko motivirani osvojili su vrh bez daljnjih većih problema, premda se vrijeme vec tada počelo naglo kvariti.
Napokon, ekspedicija je uspjela, Aconcagua 6960m je naša!
Ipak, ekspedicija je uspjela kad se svi živi i zdravi vrate kući. Ali pred nama je jos jedan izazov: Ojos del Salado ("oko pustinje"), drugi po redu najveći vrh Južne Amerike, ovaj put u Chile-u, usred pustinje Atacama, najviši vulkan na svijetu visok 6.890m.
Nakon što smo se privatnim kombijem prebacili iz Puente del Inca u Santiago, iznajmili smo terenac Nissan te cijelu noć vozili na sjever Chilea, u grad Copiapo. Tamo su nas dočekale dozvole za uspon koje nam je uredio gosp. Ante Vrsalović, nas iseljenik i dobar prijatelj. U Copiapu smo kupili potrebne namirnice i kompletnu vodu za uspon, nalili pun rezervoar goriva i jos ekstra 80 litara, napisali zadnji mail i krenuli prema "pustinjskom oku".
Čeka nas oko 350km u jednom smjeru bez vode i vrlo malo hlada, pustinja Atacama najsuša je pustinja na svijetu. Nadamo se da će 125litara vode za 5 dana biti dovoljno za tročlanu ekipu. Isto tako se nadamo da ce terenac izvuci 5000m nadmorske visine i usto ostaviti dovoljno goriva za povratak. Inače bi se ekspedicija mogla nenadano jako odužiti.
Prvo namjeravamo do noći doći do Nacionalnog parka "Laguna Verde", gdje će nam "rangeri" pregledati dozvole. Slijedećeg dana trebali bi se terencem popeti do baznog logora, odakle nas čeka još jedan ili više dana za uspon na vrh. Inače ovaj uspon traje puno više, ali pošto smo prethodno dobro aklimatizirani na Aconcagui, probat cemo to ostvariti u rekordno kratkom vremenu i na vrhu proslaviti Joškov rodjendan.
Nakon vrha, vraćamo se u Copiapo, pokupiti našeg kolegu Srećka, pa idemo za Antofagasto, gdje će nas docekati naš prijatelj Vrsalović i ostali hrvatski iseljenici kako bi zajedno proslavili nas uspjeh i podijelili malo zajedničkog života i veselja.
Tekst i fotografije: Frane Bebić