Alpe za prvašiće

08 Travanj 2012

Još od ranog proljeća Ivica je počeo razrađivati plan ljetne ture sa 3 Austrijska treking tritisućnjaka. Svakodnevno smo pratili web kamere i vremenske prognoze, čitali članke o visinskoj bolesti, a za svaki slučaj nabavili smo i konope, cepine, dereze...

Budući mali Ante još uvijek ima mali broj gojzerica, Ivica mu je u garaži sam napravio dječje dereze, jer Camp prozvodi najmanje za broj 36! Buljevići su svaki vikend brusili formu po okolnim planinama, a ja sam zadnjih mjeseci uglavnom gubio živce i debljao se, jer na novom poslu imam svaku radnu subotu, bez mogućnosti zamjene.

Već se bližila polovica srpnja i kraj mog kratkog godišnjeg odmora, a kiša i snijeg su se svakodnevno dosadno izmjenjivali u Tirolu. Pesimizam je bujao, al zajedno sa njim i poznati dalmatinski dišpet. Gotovo smo bili odustali, kad nam se na jutarnjoj vremenskoj prognozi učinilo da bi mogao biti jedan dan sa malom vjerojatnosti padalina u Otzal Alpama. Brzinsko pakiranje ruksaka i polazak u četvrtak oko 11 h ujutro iz Splita koji se kuhao na čak 36°C. Do izražaja dolazi Ivicina zaluđenost formulom 1 i vožnjom preko Ljubljane, Karavanki i Insbruka  oko 21 h stižemo u srce Otzal Alpa na 1900 m n.v., u "bergsteigerdorf" Vent ( selo "brdskih penjača") na nekih 5°C.

Za razliku od „malog planinara“, mi odrasli nismo oka sklopili cijelu noć, te ustajemo oko 6 h ujutro i krećemo na turu. Iako je po prognozi trebalo biti suho, vani nas je dočekala sitna kišica i magla. U 2 i pol sata šetnje kiša stalno rominja, svako malo potoci i bujice presjecaju makadam. Očit je utjecaj globalnog zatopljenja, jer se okolni ledenjacu ubrzano otapaju. Po okolnim obroncima pasu konji, krave i nebrojene ovce. Stižemo do planinarskog doma Martin-Busch (2501 m).

Kako sitna kišica nikako nije prestajala, odlučili smo pričekati razvoj vremenske situacije i popiti čaj. U domu upoznajemo čistačicu iz okolice Banja Luke koja Anti poklanja napolitanke.  Nakon skoro dva sata dosađivanja u domu, odlučujemo pomalo hazarderski po još gušćoj magli nastaviti uzbrdo.

Kako smo se penjali, tako je bivalo sve hladnije. Temperatura tek koji stupanj preko nule. Magla jednako gusta. Počinjemo prolaziti kroz sniježne krpe.

Negdje oko Brizzi jezera, na 2900m malo se razbila naoblaka i u ugledali smo okolne vrhove redom tritisućnjake. Oko 3000m mi planinari iz "kluba 40+"  počinjemo primjećivati da se brzo zamaramo i sve češće se odmaramo. Visinska bolest i težina ruksaka u koje smo preventivno potrpali cepine, dereze i konope učinila je svoje. Ante upravo suprotno, kao da je na svom Biokovu, upravo tada želi ubrzati tempo prema vrhu i jedva ga uspijevamo zadržati. Šta dite zna šta je visinska bolest, o tome nisu ništa učili u prvom razredu. Dosjetili smo se da ga držimo u sredini i da jedan od nas dva bude na čelu i određuje tempo.

Inače zbog aklimatizacije uputno je ovaj uspon podijeliti u 2 dana, prvi dan se popeti do 3000m (možda do spomenika Oetziju - "sniježnom čovjeku“) i vratiti se se prespavati u Matin Busch Hutte, a sljedeći dan ići na neki od okolnih viših vrhova. Zbog vremenske skučenosti mi smo se odlučili za taktiku "Blitzkriega“ tj. uspona do vrha i nazad unutar 24 h, dok se još u potpunosti ne razviju simptomi visinske bolesti.

Polako nas je stizala jedna grupa Engleza sa "bergfuhrerom“ (vodičem) na čelu. Dvojica su bila u kratkim hlačama i njihov komentar je bio da je vrijeme odlično. Koliko tek onda kiši u Engleskoj!? Postalo mi je jasno zašto su nekoć vladali gotovo čitavom zemaljskom kuglom. Iskoristili smo priliku i propustili grupu naprijed, te krenuli za njima kako nam Ante nebi mogao pobjeći naprijed. Stižemo na završni greben. Još kojih stotinjak metara visinske razlike i u ovom trenutku postajemo sigurni da možemo osvojiti ovaj vrh. Međutim još uvijek smo u magli i oblacima. Buljevići prihvaćaju tempo "osvajača“, a ja sve teže držim korak sa njma. Težina ruksaka (kompletna zimska oprema) i neaklimatiziranost čini svoje. Radi radnih subota nisam imao prilike u zadnje vrijeme postići top formu kao Buljevići. Pouzdao sam se u "svježinu“, koja je ubrzano kopnila. Molim Ivicu da negdje u stijenama sakrijemo cepine i dereze, al "vođa puta“ ne dozvoljava, da nebi slučajno odustali zbog mogućeg leda neposredno ispod vrha! Kako smo se bližili vrhu to sve više prevladava plavetnilo i uviđamo da smo uzalud nosili cepin i dereze. I ovi djelovi koji su pod snijegom i ledom su toliko utabani da nisu potrebne. Malo prije vrha, oko 13:00 h potpuno se razvedrava.

Englezi u svom stilu osvajaju sve lijepe pozicije po stijenama na vrhu Kreuzspitza (3457m) uokolo križa. Ivica vadi kratku majicu sa motivom Hrvatske i naljepnicom Mosora. Ante cvokoće, ali je hrabro navlači. Uspjevamo se nekako progurati ispod križa i jedan simpatični Englez John Newit ovjekovječuje trenutak našeg prvog tritisućnjaka. Odvažni "mali planinar“odbija navući rukavice, iako uvlači prste u rukave od jakne. Uživamo nekih pola sata uz pogled na okolne vrhove i prije svega na Wildspitze (3774m), drugu Austrijsku planinu po visini.

Počinjemo spust i Ante tradicionalno trči prema dolje, a ja zbog problema sa koljenom idem poput puža i predlažem im da oni idu, a ja ću pomalo, jer se ponovo navlači naoblaka i uskoro započinje kiša. Nešto ispod doma Martin-Busch  pretvara se u sve jaču tuču koja traje nekih 40 minuta. Gore tex jakna je položila ispit, al se zato krupa na njoj topi, voda slijeva naniže i hlače mi otežaju par kila! Koljeno boli, osjećam da sam zaradio ogromne žuljeve, jer sam napravio pogrešku i obukao nove gojzerice, al me adrenalin pere i bez pauze po jakoj kiši stižem u Vent oko 19 h, dosta iza Buljevića. Ovo je moj skromni osobni rekord, 23 km hoda i 1650 m uspona u jednom danu.

Ponovo noć sa vrlo malo sna, tek možda nekih 2 sata. Za razliku od prethodnog dana, subota je osvanula potpuno vedra. Zbog žuljeva odustajem od daljnjeg aktivnog  planinarenja. Žičara ("Venter stablein“) nas diže na 2356m. Ja ostajem u restoranu i razgledavam panoramu okolnih vrhova, a Buljevići "Normalwegom“ penju Wildes Mannle (3023m), spuštaju se nazad niz "Rofenkarsteig“ i zbog naoblake i opasanosti od munja odustaju od šetnje prema Breslauerhutte, polazištu za Wildspitze. "Divlji čovjek“ je bio Antin najdraži vrh, jer ima dosta veranja po stijenama, a na nekoliko mjesta i sajle za pomoć.

Spuštamo se žičarom nazad u Vent. Sve vrvi od planinara od 7 do 77 godina, bilo običnih izletnika, hikera, penjača, alpinista! Budući nam je ostalo dosta vremena sjedamo u auto i posjećujemo Obergurgl i početak ceste preko prijevoja Timmeljoch (2500m) koja vodi prema južnom Tirolu (Italiji), te Sölden, šminkerski skijaški centar Otzal Alpa. Za razliku od Hrvatskih trgovina planinarskom opremom, ovdje se uspije naći obuća po dosta sniženim cijenama, te jeftino kupujem Salomon patike i dajem časnu riječ da ću počet šetat Marjanom i preko radnog tjedna, a ne samo planinarit nedjeljom, jer uviđam da je to nedovoljno!  Cijelo ovo područje ima puno umjetnih tunela protiv lavina i brojne žičare, od kojih vas neke dižu do gotovo 3000m!

Navečer u pansionu u Ventu upoznajem sobara, koji je također iz okolice Banja Luke (monopol?) i sa njime evociram uspomene na istoimeni grad u kojem sam krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća služio prvi dio vojnog roka, dok nisam dobio prekomandu u Peć na Kosovu. Sjećam se da sam u proputovanjima tim istočnim krajevima bivše države sa divljenjem gledao Prokletije i kanjon Tare. Nadam se da će mi se ispuniti želja da ih posjetim sa planinarskim ruksakom na leđima, a ne kao nekad u SMB uniformi i zahrđalom oklopu T-34!

Treću noć napokon spavamo malo bolje. Ujutro napuštamo pansion i krećemo za Kuhtai (1967m), popularni skijaški centar u Stubai Alpama. Po livadama uz cestu pasu brojne krave poput onih iz reklama za Milku, a na pašnjacima oko samog mjesta uočavamo i dosta konja. "Drei Seen bahn“ nas diže na 2420 m. Spuštamo se pokraj stada ovaca i jezera do Drei Seen hutte (2400m). Ja se ostajem izležavati i uživati u panorami, a "Buljević Panzer divizion“ kreću markiranom rutom preko "Finstertal reservoira" (umjetnog jezera hidrolektrane) na uspon na treći tritisućnjak u ova 3 dana, Sulzkogel (3016m).

Poslije jezera dobar dio ovog uspona uključuje penjanje četveronoške po stijenama. Nakon uspješnog uspona spuštaju se neposredno prije zatvaranja žičare, a meni pada kamen sa srca, jer se u jednom trenutku opasno naoblačilo i grmilo oko vrha na kojem su bili! Zadovoljni sjedamo u auto i malo izmjenjenom rutom, pokraj čarobnih Dolomita hitamo autom za Zagreb i vraćamo se našoj staroj dobroj "Hrvatskoj planinarskoj obilaznici“...

Tekst: Nardi Silić

Fotografije: Ivica Buljević