Velebitska avantura, 23-25.03.2012.

05 Travanj 2012

Dogovor je pao, naći ćemo se na pola puta pa nešto isplanirati, ali ne baš da bude naporno i teško, a opet da bude zanimljivo, tako da smo odabrali sjeverni Velebit. Fabo stiže iz Splita, Nikola je došao iz Splita do Zagreba pa ja i on oko 15h u petak polazimo u Krasno gdje se nalazimo sa Fabom.

Kava, okvirni dogovor i odlazak autom do doma Zavižan, gdje stižemo oko 19h, pravo penzionerski, i baš se dobro osjećamo, sve po planu, lagano i lijepo.

Noćenje u domu i prikupljanje informacija o stazama i stanju po pitanju visina snjega i prohodnosti, ali inf. kvalitetnih i nema, jer nije puno ljudi prošlo ove zime kroz velebit, samo par upozorenja na koja mjesta da pripazimo.

Ujutro je dogovor sa domarom gosp. Vukušićem pao, da ćemo mi pokušati doći do Alana i tamo noćiti, a da ćemo se sa njime čuti telefonski sa Rossijeve kolibe kakvo budemo imali prolazno vrijeme, ovisno, dali se vraćamo nazad ili nastavljamo.

Sami start naše ture nam nije baš isao na ruku, snijeg, šuma i prva jaukanja, kako ćemo mi ovo ako bude cijelim puten ovako, no čim smo ušli u onaj "pravi" dio Premuzićeve staze snijega je bilo ili malo ili čak bez, tako da smo dosta dobro napredovali, a vrijeme je bilo super sunce i 7-8C, a vidici predivni.

Popeli smo usput i vrh Gromovaču 1676 m, te do Rossijeve kolibe imali jako dobro prolazno vrijeme od 3h, za ovakve uvjete jako dobro. Ručak na livadici i nastavak prema Alanu.

Uz samu stazu penjemo se i na vrh Crikvena 1614 m i tu gledamo stazu i ne vjerujemo, pa ona se spušta u šumu, koja je pod snijegom, ajme bit ce veselo, a tako je i bilo, propadalo se u snijeg preko pola metra, markacije se slabo vide, umorni i bez kondicije...

I tako sat vremena, kao vječnost, a kad smo izašli rekli smo da u šumu danas više ne ulazimo jer stazu nema tko prtit, tako da smo slijedeću malo zaobišli, skrenuli na greben podno Alančića, i na kraju kad smo došli do Alana.

Od starta je prošlo 9h, puno ali vridilo je, Alan sa "zimskom sobom" i ekipa od troje izletnika s Raba koji su naložili vatru su nas vratili u život. Voda nam je taj dan bila sve, popili smo je kao da je sredina ljeta. Noćenje i plan za sutra je dogovoren, triba nazad i bit ce veselo.

Lisica koja se cijelu večer motala ispred nam je dodatno uveselila ovaj izlet, kao da je domaća, bježala u šumu kad bi nas vidila i vraćala se čim bi ušli u kuću.
Nakon prospavane noći poluodmorni krećemo cestom put Lubenovca, snijeg je dubok ali mi se nedamo i stižemo za 2h do livade, svježi tragovi medvjeda kazuju nam da mede ipak spavaju zimski san samo u pričama. Treba doći do Zavižana i odabiremo put kroz šumu, nitko od nas nikada tuda nije išao pa...

Snijega ko u priči, napredujemo dobro ali snage su na izmaku, na trećinu puta tj 2h od Lubenovca odlučujemo da skrećemo lijevo put Premužićeve jer tada nam je jedino ona bila nada, šuma nas je ubijala u pojam, na karti je to izgledalo kao da ima pola sata, prevarili smo se, bilo je dva sata teške planine kroz Rožanske kukove podno samog Vratarskog kuka, tako da kad smo se napokon dočepali "Premužića" Fabo je jednostavno od sreće poljubio stazu a osjećaj je bio takav kao da smo popeli nesto najvažnije na svijetu a bila je to samo jedna malo veća sumska uzbrdica, riječ šumska je u ovom dijelu ključna.

Sada kao da smo poletjeli pa smo do doma došli za svega 1:45h, i zaključili smo na kraju kako je ipak sve ovo vrijedilo proći, i izlet proglasili iznimno uspješnim.

Tekst: Goran Beus
Fotografije: Goran Beus i Fabijan Drnas