3. vikend alpinističke škole

24 Rujan 2019

06:15 alarm, vikend kreće. Normalni ljudi spavaju. Pada mi na pamet TBF... Skok na noge lagane, spremanje i neizostavno kuhanje “tupperware“ ručka prije vikend akcije. Kupim Vinka i Mislava. Nalazimo se na vrijeme prema dogovoru, trpamo svu opremu i šatore u Swifta i pravac put Brela. Master-plan je preživiti vikend „Glavno da se klajmba“.

U Brela stižemo prije dogovorenog kao pravi poslušni školarci. Kava u Nippera je uvijek posebna jer se nakon nje sprema nešto lipo J Pomalo se skuplja cila ekipa i saznajemo detalje plana za današnji dan. Prvo slijedi predavanje i teorijski dio, a nakon toga praktični na penjalištu. Tea nas upoznaje s crtanjem alpinističkog smjera i pojmom faktora pada. Nakon predavanja i puno novih korisnih informacija napadamo lokalni dućan.

Odlazimo na početak makadama za sportsko penjalište Brela-Kričak. Tu parkiram dok ostatak ekipe nastavlja do pod penjališta automobilima. Krećemo u prvu avanturu vikenda, prečicom prema zapadnom sektoru penjališta. Ubrzo ta prečica postaje Frappina obilaznica uz nezaobilaznu zajebanciju od Mislava i Vinka. Drugi put idemo duljim putem, makadamom. Konačno stizemo pod dva dogovorena smjera s dvije dužine i dobivamo kratke upute od naših instruktora. Provjeravaju da li znamo što i kako te krećemo s vježbom penjanja sportskog smjera s dvije duljine. Sve što smo naučili do sada treba primjeniti na penjalištu. Slično kao na Mosoru prošlog tjedna, ali na pravom penjalištu i u pravom smjeru, u vertikalnoj osi. Sve nekako polagano klizi kako treba. Mi gore, instruktori dočekuju na međusidrištu i pozorno nadziru naš svaki pokret, karabiner, maticu, gurtnu, da li je sve prema pravilima. Ne smije biti propusta, ovo je stvarna situacija. Nakon savaladanog smjera slijedi abseil. Abseil je super, ali sav onaj uloženi trud i znoj do sidrišta se topi u minuti-dvije koliko treba za spuštanje. Ništa zato. Sunce nas još nije napustilo i brzo dobivamo slobodu da probamo i druge smjerove po želji, ali naravno uz prethodnu konzultaciju i odobrenje od instruktora. Svi bi mi u 7b s jednom rukom hi hi hi. Nakon što smo ispraznili sve delikates-jokere iz ruksaka i ispratili sunce u genijalnom obojenom zalasku, gibamo na dvije strane. Svi instruktori direkt na predavanje alpinističke legende Silva Kare, a svi školarci pravac maslinik (čitaj: kamp) na jos jednu vježbu, dizanje šatora. Tu vježbu smo bar položili brzinski. Šatori su bili podignuti u rekordnom roku i gibamo na predavanje u školsku dvoranu. Propustili smo početak predavanja, ali ništa zato. Ostatak predavanja ove alpinističke legende izaziva totalni respekt i šok kod svih školaraca. Uglavnom pamtimo Light&Fast što će se kasnije iste večeri i pokazati kao jedina prava taktika.

Ispred dvorane slijedi večera i opuštanje svih prisutnih na kampu. Masa ljudi je tu, čuju se komentari prisutnih da je ovo jedan od najposjećenijih susreta od kada se kamp održava. Spontano smo se svi nahrpili oko naših instruktora i opuštanje je moglo početi. To nam nisu morali objašnjavati kako se radi. Valjda smo položili taj dio unatoč tome što nismo zatvorili točionik. Kako je nestalo hrane u neka rano-jutarnja doba, Mišina donosi paket pancete iz nepoznatog smjera. Spominje riječ: „Panceta“ i pušta je iz ruke prema našem stolu. Ista biva otvorena, i prožvakana prije nego je omot dotaknuo stol uz prazni „Šuš“ zvuk. Omot od pancete je aterirao kao pogođena prepelica samo prazan. Ja se nisam poslužio taktikom „Light&Fast“ i ostao gladan. Koliko je to bio dramatičan prizor, potvrdio mi je Mislav s izjavom da kad je uhvatio jednu fetu pancete je osjetio kako netko s druge strane povlači istu. Taj prizor se ne da prepričat, to čovjek jednostavno mora doživjeti. Od puštanja paketa iz Mišinine ruke do trena kad je prazni omot dotaknuo stol je prošlo maksimalno dvije sekunde. Pauletić u mojoj glavi slaže asocijaciju: Amazona, Pirane i krava u rijeci. Ostalo povežite sami. Sad uviđam da abseil i nije baš najkraća stvar na ovom kampu.

Ujutro je uslijedilo malo teže buđenje, ali svi su na broju u Nippera na kavi. Neki dehidrirani jer u cijelu noć je puhala bura pa je zrak bio dosta suh J Polazak je prema planu u 09:00. Svi ponovno na broju. Iskreno ovo mi je full sumnjivo. Ovde se svi drže dogovorenog. Hm... novo iskustvo u planinarenju, nema kašnjenja. Pravac Biokovo, Križ iznad Basta. E tu nas čeka prava pura. Prvi naš pravi zaspitani višedužinac s instruktorom u navezi. Uf. Moj instruktor u navezi je Jure s meni malo zeznutim smjerom i jednim detaljem. Skeptičan sam prema svojim sposobnostima i tom detalju, ali mi Jure objašnjava da ćemo mi to rješit na ovaj ili onaj način. Prvo čekamo red jer jedna naveza, Tea i Mislav, je upravo krenula u naš planirani smjer. Napokon kreće prva dužina, Jure vodi. Prepuštam se penjanju ali u glavi mi ostaje zabilješka na taj detalj u 4. dužini. Penjemo se naizmjence, sve teče glatko. Maksimalno sam koncentriran. Gledam oko sebe, iznad nas u istom smjeru Tea i Mislav grabe brzo prema gore. Lijevo od mene taman prijeće Leo i Ante. Na desnoj strani Bocko i Antonio, Mirko, Maša, Ana, Antonija, Mišina i Vinko. Ima nas masu. Buka je u stijeni, masu ljudi. Reka bi moj prijatelj „Ekocid u planini“.

Dolazimo na predzadnju dužinu i gledam Juru kako prolazi taj detalj. Na meni je red. Penjem do detalja ali ne i dalje. Tu se mučim, grčim i znoj lučim kao građevinski radnik u Kuvaitu u 8. mjesecu. Ne ide i neće ići. Gurtna, prusik, drugi prusik, komplet, svašta nešto pokušavam, ali nema prema gore. Bocko doskakuće poviše mene i pomogne mi s ruksakom. Jure složi dobrog starog Bernarda i spasi me muke ta 2 metra. Ništa zato, to sam i očekivao. Sve drugo bi bila teška fikcija. Idem dalje do sidrišta gdje me čeka nasmijani Jure jer je isčupa taj detalj. Mjenjamo se i ja vodim (šetam kao na Rivi) zadnju duljinu, a to mi baš sad i treba. Na vrhu su Leo i Ante, čekaju nas dvoje za jednu zajedničku sliku.

Kotrljamo se nizbrdo niz baš živi sipar. Bilo je letanja šta kamenja, šta mene nizbrdo, ali sve je stiglo u jednom komadu.

Lete poruke i pozivi ali svi su suglasni u jednom, pada „debriefing“ u Brelima ispred dvorane na pivi i rekapitulaciji dana. Kad smo se skupili na hrpu, ispricali sve živo i neživo bilo je vrime za gibat put doma. Nevoljko smo se rastali i krenili put doma.

Ovaj vikend ću pamtit dok sam živ jer je baš bio ono što sam očekivao kad sam upisao ovaj tečaj, učenje tehnika, masu novih informacija, penjanje u divljoj prirodi i super društvo kako u brdu tako i na šanku.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

S.F.