Ispit!

13 Studeni 2018

Svanuo je dugo očekivani vikend alpinističkog ispita...

Danima smo se nešto nalazili vježbati i komentirati sisteme i sve ostale radnje, do unedogled razglabali šta bi moglo bit u ispitu, gnjavili asistente ne bi li nam prošvercali kakvu polulegalnu informaciju, jedan drugoga trali, tražili i nudili pomoć, petljali i gubili zamke, gurtne, karabinere, izazivali nered po kući izrađujući po ogradama sidrišta i vješajući u penjačke pojaseve supruge, majke, bake, cigle i blokove, gajbe od pive, drvene balvane, braću i sestre da pate kao „pali penjači“, granatirajući ih tonama za njih beskorisnih informacija, slušali njihovo grintanje zašto ih opet maltretiramo i zašto bi se itko normalan bavio tim alpinizmom i zašto pobogu baš njih moramo po cilo popodne potezat i spuštat, daj sidi, daj digni se.... 
I onda je počela naša kalvarija u četvrtak navečer u prostorijama HPD-a Mosor, di su nas smistili u predavaonici i dali nam olovke i ispite. Nakon dva sata pisanja ispita smo svi malo pomalo pozavršavali i predali ispite, a onda u opuštenoj atmosferi proslavili rođendan našeg zmaja, asistenta Jurice. Podružili smo se, dogovorili za lokaciju i vrijeme praktičnog dijela ispita u subotu i pomalo razišli...

Subota je svanula kao da uopće nije ni bilo petka. Nismo se ni snašli, a već smo bili na Malačkoj u društvu Gorana Gabrića, Bocka i cile svite ispitivača i nas školaraca, pa se svi u dogovorenu uru uputili na obližnji Orljak na finale ispita – praktičnu demonstraciju usvojenih znanja i vještina. Kod Bocka smo radili sidrišta, kod Ante se prevezivali i vezali čvorove, kod Sanje prusicirali, kod Josipa absajlali, kod Ane i Gorana radili sisteme podizanja i spuštanja palog penjača, dok nas je cijelo vrijeme Jurica pratio šta radimo i usmeno ispitivao.

Trajalo je to cijeli dan, bilo je i treme i svega, a završilo je na najljepši mogući način – veseljem i druženjem u kući na Koludru.
Mi školarci smo se prije toga organizirali i otišli u nabavku logistike (nije se samo učilo zadnji tjedan, danima smo mi organizirali šta će se jist i pit), a onda se autima u koloni, ko svatovi, uz veselo trubljenje i pismu, uparkirali kraj doma i iskrcali svu opremu za dernek. Prije početka večere smo svi školarci posjedali zajedno s instruktorima i asistentima i otvoreno popričali o svemu: o ispitu, školi, o našim rezultatima i greškama, o ozbiljnosti bavljenja alpinizmom, posljedicama naših eventualnih propusta, samouvjerenosti, popuštanjem pod stresom....

Međusobno smo se slušali i komentirali jedni druge, načinjali teme i izlagali dojmove i iskustva, davali jedni drugima prijedloge za dalje... jednostavno, osjetili smo se alpinistima, jednakima i uvaženima (iako smo tek mlađi alpinistički pripravnici), sretni što smo ovakvu lipu priču i školu doveli do kraja s ovako dobrom ekipom instruktora i asistenata.... ili još bolje, priču doveli do početka i jedne naše nove ere života, jer iako je škola završila, naše druženje i penjanje tek počinje.
Nakon toga je krenulo veselje, večera, pisma i gušti. Snage, ljudstvo, pjevačke i ine kapacitete su nam još dodatno pojačali lanjski školarci, a svi skupa smo se do u sitne sate družili i veselili.

Ma znate šta? I nismo baš svi taj dan priveli školu kraju. Ali pssssssst....Neki su se vratili sutradan nakon spavanja na Koludru i opet na Malačkoj ponovili sitnice koje nisu valjale jučer, a nekolicina će još malo ponoviti i utvrditi gradivo i opet se vratiti za tjedan dana na finalno brušenje! U svakom slučaju, škola je bila uspješna, novopečenim kolegama alpinistima pripravnicima čestitke, kao i našim instruktorima i asistentima! Do viđenja u lipoj našoj stini u istom društvu i u novim avanturama!