Tako me upravo taj iskorak odveo u svijet planinskog skijanja, tu sam shvatio i osjetio slobodu u pravom smislu te riječi, bez granica, bez ograđenih staza, bez kategorizacije i boja koje označavaju težinu, čemu sve to? Odbacio sam ograničenja, strahove, stereotipove, razno-razne marketinške trikove koji nas "guše" i usmjeravaju tamo gdje ne živimo u svojoj koži.

 

 

Odvažio sam se, krenuo s ekipom na turu planinskog skijanja. Tih sedam dana druženja u novom ambijentu otvorilo mi je nove horizonte, urezalo mi se trajno u misli, misli koje me posjećaju na trenutke kako bi trebali živjeti, nesputano, slobodno,sretno, ja osobno u planini, nekom drugom to je more ili neki drugi ambijent.

 

 

A sada krenimo na turu.

 

Dana 10.02., godine ove i najdražeg petka dolazim iz Makarske u Zagreb ostavljajući mediteransku klimu i mirise mora. Navijam sat u 4 ujutro jer dalek je put pred nama, znam otvorit ću oči prije alarma, ali za svaki slučaj, ne bih si mogao oprostiti kašnjenje.

 

Subota jutro, još je mrak, ekipa u autu slaže opremu, ima je podosta, slažemo istu kao lego kocke, a na tom području, zadnje vrijeme, imam dosta iskustva. Ne smijem doći kući bez legića, dragi sin bi me svakako posjetio kako sam nešto vrlo važno zaboravio.  Spremni smo, dok ostavljamo našu Metropolu koja još spava, sjetno promatram svjetla u daljini.

 

Kroz Sloveniju prve pahulje, plešu one svoj zadnji ples, prije nego prekriju zemaljske reljefe.

Mreža auto puteva i Europa bez granica vraća mi misli na planinsko skijanje, to je upravo to, nema onih bespotrebnih formalnosti, maltretiranja na granicama, osjećam se kao stanovnik Zemlje, jednak među jednakima.

 

Rutom do Chamonix-a nižu se gradovi Venecija,Verona, Milano, Torino, Val d'Aosta i eto nas na ulazu kroz tunel Mt.Blanc. Tu nas čeka poseban režim vožnje, naime prije 18 godina desila se strašna nesreća kada se na izlazu zapalio kamion pun brašna i margarina, požar je ubrzo napredovao stvorivši 1000 C stupnjeva. Nažalost u ovoj nesreći poginulo je  39 ljudi, te od tada propisan je poseban režim vožnje u tunelu uz ograničenje brzine. Vozite na distanci između automobila od najmanje 70 m, a svi kamioni idu u pratnji posebnih vozila. Ne ponovilo se!

 

Izlaskom iz tunela malo pomalo ulazimo u Valle du Chamonix-Mt.Blanc. Prekrasno je to mjesto okruženo jednim od najviših vrhova Europe, pogled te jednostavno odvlači prema „starom“ najvišem vrhu Europe, Mt.Blanc 4810 m n/v. Elbrus mu je preoteo titulu, ali Mt.Blanc se drži impozantno, dominantno u prekrasnom bijelom ruhu bez obzira što je skinut s trona najvišeg vrha Europe.

 

Smještamo se po apartmanima, odmah istu večer provjeravamo opremu, (lavinski primopredajnici, sonde, lopate, dereze,cepini, penjački pojas, ski kacige, karabineri, zamke, krzna za skije tkz.cucki, skije s turno vezovima, turno pancerice, čeona lampa, prva pomoć,kompas, termosica...) i ostala važna, sitnija oprema koja mora stati u ruksak jer bez toga se ne ide.

 

Prvi dan 12.02. penjemo se na Domaine de Balme 2270 m /nm, provjera općenitog znanja skijanja, prekrasno vrijeme uz malo  fena, kako zovu topli vjetar u Alpama. Skijanje preko hupsera, po dubokom snijegu, pogledi iz kabina koji vode s litice na liticu su nestvarni i vrijedni strahopoštovanja.

 

 

 

 

Tako se iz dana u dan nadopunjuju  ture na vrhove Brevent-Fieger 2525 m n/v, Les Grand Montets - Sector Glacier d'Argentiere 3535 m n/v, Aiguille du Midi 3842 m n/v , La Valle Blanche-Montenvers i na kraju kao šlag na kraju tura s Aigulle du Midi - Col d'Entreves 3556 m n/v – Montenvers, penjemo se u navezu po četiri, visinske razlike cca 600 m i za nagradu dobivamo pogled od kojeg  zastaje dah, ubrzano udišemo razrijeđeni zrak, upijamo zrake sunca koji s neba bez oblačka griju nesmiljenom snagom. Zaštitne kreme s faktorom 50+ tražena su roba na ovim visinama.

 

 

 

 

Nakon što smo se popeli do Col d'Entreves, malo se odmaramo, zatim slijedi spust kroz „cijelac“ snijeg u kojem samo mi ostavljamo tragove, vođa instruktor Mladen Nikšić, inače NIkša, na pola puta daje znak štapovima da se zaustavimo. Naime, dolazimo do pukotine u ledenjaku koju treba oprezno prijeći, drugi dio dionice, jednako zanimljive dalje nastavljamo vijugati kroz duboki snijeg prema dolini. Istovremeno ostavljamo mir koji smo kratko narušili s našim tragovima u beskraju.

 

 

 

Seraci ledenjačke tvorevine u procesu kretanja ponekad puknu i ostave ti zvuk koji nikad ne zaboravljaš, zvuk koji te podsjeća kako si malen u ovom beskraju, kako se moraš bojati i respektirati prirodu, dobio si slobodu, sreću, radost, ushićenje, ali traži od tebe poštivanje, odgovornost, znanje i stalno usavršavanje i učenje.

 

 

Na ciljnoj točci Montenvers Mer de Glace 1913 m n/v skidamo skije i ulazimo razgledati unutrašnjost ledenjaka, koje boje koji sklad?, milijuni godina satkani u njedrima izvlače iz nas samo uzdahe. Nažalost, globalno zatopljenje koje je čovjek prouzročio gotovo u zadnjih 100 godina s industrijskom revolucijom, nesmiljenim korištenje fosilnih goriva, uništavanjem ozonskog omotača razlog je dodatnog prijelaska 471 stepenice do cilja, naime nekad je ledenjak bio u visini željezničke postaje. Izračunajte sami koliko je ledenjaka nepovratno nestalo.

 

 

Mogu slobodno reći kako je nakon cjelodnevne ture tih zadnjih 471. stepenicu  koje smo ispenjali u pancericama, ruksacima na kojima su dodatno skije bila točka na i, ali su ujedno dokaz čovjekove izdržljivosti, htjenja i snage volje. Na kraju ture kada sam sjeo u vlak prestao sam piti sportske napitke iz mijeha čekajući kriglu piva u dolini koja me je vratila u život poput infuzije, neke stvari su neprocjenjive!

 

 

 

S instruktorima g.Vladimirom Mesarićem i g.Mladenom Nikšićem uvježbavali smo sisteme sv.Bernarda, T-sidrišta, korištenje sondi i LPP predajnika u potrazi unesrećenih zahvaćenim lavinama, metode procjene opasnosti od lavine i izbor ture, projekcije s tura, visokogorske tehnike u skijanju, mehanika ledenjaka, hodanje sa skijama, krznima po raznom terenu itd, itd. Danju na terenu, dolaskom u apartmane nakon odmora, teorijska predavanja uz projekcije. Ispunjen svaki djelić satnice na obostrano zadovoljstvo.

 

 

 

Zadnji dan instruktori nas pripremaju za završni ispit, bio je to iscrpan, sistematičan otvoreni razgovor koji mi je pokazao kako smo puno toga naučili, kako se nova materija s užitkom upija.  Sinergijom svih učesnika dosegnili smo onu točku koju nazivamo timski duh prožet strašću prema planinskom skijanju.

 

 

 

 

Na kraju, iako bih ga nazvao novi početak, zaželio bih inicijatorima i timu koji razvija planinsko skijanje u okviru HPS-a ostvarenje svojih zacrtanih planova i smjernica na putu sustavnog pristupa planinskom skijanju i njegovoj popularizaciji jer on to, zaista, zaslužuje!

Hvala Hrvatskom planinarskom Savezu, Komisiji za planinsko skijanje, hvala instruktorima Vladimiru Mesariću i Mladenu Nikšiću koji su nesebično sa srcem prenosili nam znanja i vještine, hvala ekipi Zrinka, Ivana, Maja, Ozren, Milan, Darko, Velimir, Igor, Dražan na nezaboravnom druženju, vidimo se uskoro!

 

Tekst: Nikša Maričić

Fotografije: Dražan Mimica