Naravno da je kad smo stigli pod stijenu puhala škura bura, i da stijena nije bila baš „šetnja” kakve je se sjećam. Starim alpinistima pravog kova ova stijena nikada nije privlačila pažnju. Za njih je to jednostavno bilo premaleno, a osim toga stijenu na pola presijeca velika polica koja također nije nešto što bi njih zainteresiralo. Međutim, upravo tom policom sam pridobio Anu da ipak penjemo jer ako je ruka bude previše bolila „“uvik možemo lagano izaći iz smjera preko police“.

 

 

Pod zastavom nije bilo baš laganih opcija na pretek, pa se odlučujemo za onu koja nam se činila kao najlakša i najlogičnija. Početak kroz pukotinu, pa prečkom desno nekoliko metara, ulazak u žljeb pa odmah koso pločom do razvedenog terena gdje počinju i malo škakljivo naslagane glonđe.

 

 

Do tog mjesta smjer je prava uživancija. Kompaktan, s hvatištima kao da ih je neko baš tu slagao. Izlazimo na policu i vidim da zamišljeni smjer  postaje petica s pokojim težim detaljem. Kako po to nismo došli, prošetali smo se po polici da vidimo ima li negdje drugdje lakši izlaz.

 

 

Stijena poviše police mogla bi biti raj za sportske smjerove svih težina. Sva sreća pa turistička zajednica još nije nekom sportskom penjaču platila da „izbuža stijenu kao švicarski sir“, kako bi tuda prošla dva penjača godišnje, a da se njima “ponuda” poveća. Kako to sve češće biva, uz svako malo misto koje se okreće „turizmu“.

Sad već puše jaka bura i lagano se smrzavamo.

 

 

Na samom kraju police uočavamo mali amfiteatar u pola stijene pa mi padne „bistra“ ideja da popnemo do njega relativno brzo te da u zavjetrini napravimo sidrište. Nakon što sam došao do amfiteatra, vidim da mi plan i nije baš neki. U njemu vrti vjetar još gore nego na polici. Svejedno zovem Anu neka penje.Bolje da se kreće, nego da čeka dok ispenjem do vrha. Nakon toga, plan nam je bio proći kroz žlijeb, ali zbog prevelike vegetacije zbog koje ne možeš ni vidjeti kako su naslagane glonđe u njemu, odlučujem izaći bočno kroz stijenu. Ubrzo smo na vrhu i skakućemo po grebenu nošeni hladnom škurom burom.

 

 

Prolazimo pored mjesta odakle se absajlalo za crtanje hrvatske zastave. Prazne kante piture naravno da su ostale u škrapi, kao i valjak, razređivač i druge potrepštine.

 

 

Iako se o ovome ne može govoriti kao o nekom smjeru, jer nije logični nastavak iz jednog dijela u drugi, ukoliko se jednom vratimo popeti direktno kroz pukotinu koja se nalazi desno od zastave, smjer bi se zasigurno zvao – Filio, vrati pituru!

 

 

Donji dio:IV+

Gornji dio:III+

 

Tekst i fotografije: Daniel Krstulović - Opara   - Dane