S uspona na Maglaj

23 Siječanj 2012

Kako sam se vikend prije s Dabom i Mladenom popeo na Veliki Troglav (1913 m), najviši vrh planine Troglav, odlučio sam da bi ovaj vikend opet mogao na Troglav, ali na lakši i pristupačniji vrh – Maglaj (1455 m). Tim više što je u pitanju nova kontrolna točka Hrvatske planinarske obilaznice. Glas o mom naumu se brzo proširio među Mosorašima, pa mi se u dva dana pred polazak javilo dvadesetak članova našeg Društva s upitom bili nam se mogli pridružiti.

Najveći problem je dakako bio osigurati prijevoz za sve, pa se na kraju u nedjelju ujutro na "Lukoilu“ pojavilo nas 18. Putem će nam se u Sinju pridružiti još Robi i Stipe, čime ćemo ovaj broj sudionika izleta zaokružiti na 20.

Snijegom prekrivene padine Kamešnice obećavaju pravi zimski izlet, pa jurimo prema Hrvacama i dalje na Vrdovo. Troglav je planina koja se smjestila između Dinare na sjeverozapadu i Kamešnice na jugoistoku i tu Velikim Troglavom ovaj masivni planinski lanac dostiže svoju najvišu točku. Taj je vrh s bosansko-hercegovačke strane granice, kao i svi najviši vrhovi ovog planinskog lanca. Razlog tome je tursko-mletački sporazum iz 1730. kad provedeno razgraničenje po Močenigovoj liniji, koja je ostala i do današnjeg dana granicom između Dalmacije i Bosne. Tad je naime veći, ali niži dio tih planina pripao Dalmaciji, a viši Bosni, jer su na planinsko stočarstvo uglavnom bili orijentirani Dalmatinci. 

Automobile ostavljamo na 1:30h hoda od pl. doma "Sv. Jakov“ (950 m), kojim gospodari istoimeno planinarsko društvo iz Bitelića.  Snijega i leda je previše na cesti, a nemaju svi zimske gume na automobilima. Pod cestom leži i prevrnuti automobil, koji se očito dan ranije strovalio sa ceste, pa više nema smisla riskirati s nastavkom vožnje ovom uskom, zavojitom planinskom cesticom. Za nekih pola sata uspona cestom mjestimice prekrivenom snijegom izlazimo na Vrdovo, prostranu kršku visoravan, dugačku nekih 12 km, a širine oko 2 km. Čudesan prizor u dalmatinskom kršu. Ono što je Velebitu Rujno, to je Troglavu Vrdovo.

Pred nama se blago uzdižu padine Troglava prema našem cilju vrhu Maglaju, koji je skriven u magli opravdao svoje ime. Desno od puta uživamo u pogledu na Kamešnicu, gdje je dio sudionika izleta bio prošle nedjelje, a lijevo se crveni krov pl. doma. Nastavljamo preko polja do Doma, gdje gotovo polovica sudionika odlučuje ostati i uživati u zimskim radostima. Izgubljeno je već poprilično vremena zbog toga što nismo izašli automobilima do Doma, a bojazan izaziva i spoznaja da bi se do našeg kasnog povratka cesta u noći mogla i smrznuti. Naime, prema putokazu je do vrha potrebno 2h uspona, a još sad treba i prtiti snijeg. Ipak nas dvanaest odlučuje krenuti prema Maglaju, pa ćemo odluku o eventualnom usponu donijeti putem sukladno razvoju situacije.

Nastavak nas uspona vodi blago položenim padinama sa nasadima crnog bora koji se očito bori s ekstremnim zimskim uvjetima koji ovdje vladaju. Nakon pola sat stižemo na križanje. Lijevo nastavlja staza prema Velikom Troglavu dio kojeg je potrebno još 4:30h, a mi skrećemo desno prema Maglaju. Snijeg je sve dublji, a sad već polako viju i pahulje, pa nakon 10-ak min. četiri sudionice odlučuju da je najpametnije vratiti se natrag na Vrdovo. Opraštamo se i nastavljamo dalje s usponom.

Putem sve češće zastajemo, osvrćemo se i uživamo u pogledu kako na Kamešnicu, tako i na Biokovo, na naš Mosor, na Svilaju i more koje u zlatnom ruhu proviri obasjano suncem preko Moseća. Magla je prekrila križ na vrhu, pa je teško procijeniti koliko nam još nedostaje do cilja, ali se zahvaljujući dobrim markacijama nije teško orijentirati u ovoj krškoj goleti.

Usprkos dobu godine, iznimno je toplo. Tek na čestim stankama osjećamo hladnoću, ali usprkos tome zbog vremenskih prilika grupa treba ostati kompaktna. Pod samim ciljem, na zadnjem usponu, 10 min. od vrha ostajemo bez još dvije sudionice. Tempo je očito većini prenaporan, ali smo u stisci s vremenom, pa pokušavam što prije izaći na vrh.

A onda iznenada iz magle proviri veliki mramorni križ. Tu smo! Još samo par minuta i na vrhu smo! Neopisiva nas sreća obuzme. Šestoro je izašlo na vrh , i to za samo 1:30h uspona, iako prilikom polaska s Vrdova i nismo bili uvjereni da ćemo uopće stići na Maglaj. Prohladan zrak na vrhu ne dopušta pretjerano veselje.

Potrebno je odraditi zajedničku fotografiju, baciti oko na pl. sklonište, točnije bunker iz Domovinskog rata, pa brzim korakom natrag do one naše dvije sudionice koje su u vrtači ispod nas.

Euforija nas ipak sustiže na silasku prema Vrdovu. Sreća se više ne može skriti, pa se većina poput djece baca u dubok snijeg i valja niz zasnježene padine. Dalmatinci na snijegu!

Do pl. doma stižemo kad se već većina uputila natrag prema automobilima, ali ih brzo sustižemo. Ne možemo napustiti Vrdovo, a da nismo napravili zajedničku fotografiju, uspomenu na ovaj lijepo proveden dan.

Tekst i fotografije: Denis Vranješ