U Gospić po jame

01 Ožujak 2016

Do zadnjeg trena se mislimo hoćemo li put Gospića ili ćemo ostati planinariti na obližnjim planinama. U Gospiću su na repertoaru jame a ovdje...ma, ništa posebno. Idemo za Gospić!

Baza je planinarska kuća Vila Velebita na Baškim Oštarijama. Tamo negdje su i jame u koje idemo. Jenny je pronašla dvije koje odgovaraju kišnoj prognozi – nisko su na planini i blizu auta. Postoji vjerojatnost da su već istražene, ali to nikoga ne brine, idemo pod zemlju pa kud puklo.

Ekipa je više nego dobra: cure iz Željezničara (onog Gospićkog) i Karlovčani. Uz prigodno druženje na domu hvatamo sitne sate. Rezultat? Ko zna kad ćemo ujutro put jama. Ispravak, jutro je prošlo kad smo krenuli. Vozimo se šumskom cestom do udoline gdje su objekti. Prvo stajemo kod veće. Ponor, korito potoka vodi do nje. Izvrsno. Nema spitova ni drugih znakova da je netko ulazio u nju. Kamen dobro tutnji... bit će tu i stotinjak metara. Zatim idemo do druge. Uzak otvor, kamen nešto malo klapa, kotrlja se. Nismo se ni okrenuli a Tome već nestaje unutra s čeonom na glavi. Nakon desetak minuta što ne odgovara na pozive uzimamo čeone i ulazimo.

Kosinu među blokovima i vertikalicu lako otpenjavamo. Dolje je špiljski kanal koji se strmo spušta. Spuštamo se i spuštamo, vjerojatno i stotinjak metara. Tamo nalazimo Tomu. Dalje se zavukao u meandar koji je nizak i ide se po vodi pa trebaju čizme. Vraćamo se i pričamo ostalima o onome što smo vidjeli. Djelimo se na dvije ekipe. Kate, Tomo, Derda i ja ćemo u veliki ponor a Jenni, Duda, Morana, Ris i Cvite u ovu špilju....

Na ponoru smo. Taman što je počelo opremanje jame počela je i krupa. Vani nije baš najljepše pa jedva čekamo dolje. Odmah pod ulazom je kosina i dalje se otvara velik prostor. Na dvadeset i nešto metara dubine kosina postaje opaka vertikala. Kamen dobro pada u široki prostor ispunjen izmaglicom. Svjetlo se jedva probija dvadesetak metara u dubinu bez obzira koliko bilo jako. Trebaju nekekve speleo-maglenke. Sve to stvara blago jeziv dojam.

Spuštamo se dolje s dosta međusidrišta – Tome uspješno izbjegava prevješčinu ljuljajući se prema zidu gdje štanca spitove. Dobro je. Kad smo konačno dosegli dno vertikale shvatili smo da je prevjes mogao biti i 60 metara. Dolje je dvorana iz koje se nastavlja nešto malo meandra. Pa nova dvoranica s petnaestak metara dugom vertikalom. Za nju nemamo konopa. Ponijeli smo 180 metara i sve potrošili. Više nismo ni htjeli ponijeti jer stara je speleološka kletva vezana za konop – poneseš li puno, jama će odmah završiti. Poneseš li manje, ide dalje. Izlazimo. Vani nas čeka ekipa iz prve buže. Dosta su crtali i ide dalje iz onog meandra. Spuštamo se u Gospić na zasluženu pizzu.

Sutradan slijedi subotnja repriza. Ponovno kasno krećemo, svatko u svoju jamu. Sad ulazimo spremniji – sa 130 metara konopa za onih 15 metara vertikale. I, tada se dogodilo očekivano. Dolje je jama stala. Dakle, dubina je oko 145 m. Glupo je reći da je završila jer postoje lijepe perspektive za penjanje gdje se nakon samo nekoliko metara uzbrdo vide prostori do kojih treba doći. Ne penjemo se jer tamo teče voda pa treba pričekati bolje uvjete.

Raspremamo jamu i idemo u Gospić u birtiju. Tamo smo dočekali drugu ekipu koja je nacrtala što je imala a za daljnje napredovanje će se čekati ljepše vrijeme jer je i njima bilo vrlo mokro. Pivo, kava, kolači pa svatko na svoju stranu.

Više fotografija možete pogledati klikom na ovaj LINK

Tekst: Marin Glušević

Fotografije: Marin Glušević i Katja Milišić - Kate