Paklenički Tuc

22 Svibanj 2014

Krmelj u oku, sendvič pod zubon, pojas oko pasa i konop na leđima! Nakon odrađenog dugog buđenja uz kavicu kod Dinka u konobi, ko Smogovci, nas šest laganini kroz Paklenicu gazi pod Veliki Ćuk.

Veselo je od ranog jutra, u Leovom autu Mišina i Šime uživaju uz milozvuke Mice Trofrtaljke, dok Ana, Tea i ja bijemo ljuti boj sa frekvencijama i na kraju odustajemo od kulturnog uzdizanja.

Tek što smo sitgli pod „Sjeverni Greben“ i Mišina prvi put u danu nudi okupljene keksima „Tuc“.

Dok se mi laganini spremamo za uspon Tea i Šime odlaze u (mislim) „Sjeverno Rebro“.

Srest ćemo se još na vrhu smjera, malo proćakulat i dalje gotovo čitav dan neman pojma šta se zbiva sa njima jer su kasnije otišli mazit i jahat „Nosoroga“ pa neka ne zamire šta će bit minimalno zastupljeni u ovom tekstu.

U Sjeverni greben prvi krećemo Mišina i ja jer smo malo brži u spremanju konopa, raspodjeli opreme i ne nosimo sa sobom fotoaparat od 2 kila ko šta je slučaj sa Leom :P (hahaha)

U smjeru guštamo ko praščići :) u zadnje dvi dužine se prebacujemo u Sjeverno Rebro i izlazimo na predivnu policu na vrhu smjera. Dok čekamo Anu i Lea, Mišina nastavlja sa nuđenjem „Tuc-a“.

Krenilo je izležavanje. Skidamo penje, vadimo spizu, piće, udaramo „selfie“… hedonizam na razini! Stiže Ana, zatim Leo… smijemo se, uživamo u suncu, pletemo u konopima, Mišina nudi „Tuc“, gledamo penjače u ostalim stjenama… Tea i Šime se pridružuju, još jedno klupko konopa, Mišina i njima nudi „Tuc“, citiraju se stihovi Mice Trofrtaljke, Rokera s Moravu, Brkova…

Kad nakon nekog vrimena, stiže do nas neki strejnđer. Na sidrištu nema mista za sve nas pa se odlučujemo na momentalnu evakuaciju i bižimo nizbrdo.

Sljedeći smjer je „Danaja“. Ovaj put Leo i Ana kreču prvi, a Mišina u čekanju da oni odu ne propušta priliku da mi ponudi još jednom „Tuc“. Dužina po dužina i eto nas na vrhu, spremamo se za abseil.

Ana je nestala brzinom svjetlosti pa se odlučujemo na pismu: „Jooooj naaaano, naano. Jooooj što ga voooleeem…“ i Leo nestade niz konop. Čudi me kako se Mišina nije sitija „Tuca“, al mu opraštan i pomažen mu stavit konop u spravicu…nešto šteka i ne ide kako bi tribalo, presporo…sve mora dodavat konop. Kasnije su mi rekli, kad se spustija da se pohvalija: „Josip mi je stavija, al neće da klizi…“

Možda san ipak triba ranije pojest onaj „Tuc“.

I naravno…šta slijedi nakon svakog posjeta Paklenici? Da, pogodili ste - Dinko!

Uslijedila je piva u Dinka, otopljena čokolada koja se jede žlicom i duuug pospan put do Splita!

Tekst: Josip Glavinović

Fotografije: Ana Buklijaš i Leonardo Đogaš