"Sedan dana nisan..."

PDFIspis

AO02malaProšlu nedilju, napokon je na red doša i Mosor, točnije Puklina na Mosoru.

 

 

 

 

Izgaran od želje, da uskočin u pojas, nabacin kacigu, pokačin opremu,

obujen penje i padnen u penjački trans...

I po ko zna koji put, mučilački tajanstveni osmjeh Tee, pojačava želju za penjanjem

do krajnjih granica...

Ka da se specijalizirala za držanje u neizvjesnosti..., već san navika ništa

ne pitat, jednostavno ne dan joj gušta... di će mene jedna zagrepčanka,

na mom terenu mučit...! He he heee, ili ipak napola splićanka...!

 

Parkiramo u Sitnom Gornjem, i za nekih 40-ak min., stizemo pod Puklinu. Ovoga puta

u neobičnom sastavu, 4 instruktora i 2 polaznika!

Tea, Ana, Ivana, Antonio, Josip II i ja.

Brzo pada dogovor oko penjačkih partnera, tako da idu naša doktorica Ivana i Ana,

Tea i Josip, ja i "zvir od čovika"!

 

meni jedna vrhunska fotka...pred ulazak u stinu...

 

AO01

 

Rastrčali smo se ispod stine za čas, mene Antonio "časti", pa mi pruža priliku da izaberen

jedan prvenstveni smjer..., čovik još nije svjestan sa kojon maniton glavon ima posla... ha ha haaa...

 

prid razlaz pod stinom

 

AO02

 

Pošto volin zabijat klinove, postavljat čokove, manje friendove, biran livo od "majmunskog" smjera,

"zgodnu" stinčugu, gledajuć iz podnožja, bogatu pukotinama, hvatištima i ostalin

penjačkin delicijama.

Pitan Antonia, možemo li udarit, skoro pa "samo pravo" u stinu, na šta čovik trenutno pristaje

sa širokin osmjehon...

 

pod stinom, dalje nema fotki, jerbo je pročelnica ana podalje....

 

AO03

 

Pitan mogu li počet prvi penjat, Antonio pristaje i ja krećen...

Vrlo brzo su iskrsla dva ključna problema, prvi je da me ruke skoro ne slušaju, jer san se dva

dana ranije budalaški uništija na bolderu..., a drugi spada u objektivne opasnosti,

jer je kiša, noć prije, natopila mosorske sitne, točnije lišaje kojih je bilo za ne virovat

baš u ovom smjeru! Penje na skliskom lišaju uopće ne drže, pa je tribalo penjat prstima, ili

točnije noktima se zabijat u milimetarska "hvatišta" u stini.

 

Već nakon 20-ak metara pravin sidrište, Antonio stiže do mene ka raketa, i nastavlja penjat...hmmmm..,

pokazalo se kasnije, zaheban smjer...

Mora ić desno, nekih par metara, nalazi dobru glonđu, pravi međuosiguranje i udara drituru...

Kad je ispenja detalj, kreće prema stablu koje smo ispod stine odredili za prvo sidrište, i otkriva

da je smjer prepun kamenčuga koje se samim pogledom odvaljuju, pa u dilemi, da li odustat, i napravit

abseil, ili krenit dalje u neizvjesnost, ipak izviđački, zalazi dosta desno od smjera, i pipkajući,

lagano udarajući kladivom, dlanom i ko zna čim sve ne..., napreduje gotovo milimetarski...

 

Čudno mi gledat Antonia, jer znan da čovik trči uz stinu..., pa se počinjen pitat, ako njemu triba

"toliko" vrimena, koliko i kako ću ja ispenjat...?! (aj neću vam priznat da me uvatila i lagana vuna, radi Tee..., ha ha haaa...)

Sad skroz loša vijest, Antonio kaže da će ipak morat odustat, najgore od svega šta nema šanse napravit

sidrište za abseil... mislin u sebi, shranje, pa di san baš ja mora birat ovakav smjer...!

I onda vidin zašto je dobija nadimak "zvir", viče mi koliko god može, španaj max.!

Nakon toga kreće opet u izviđanje stine, i upozoravajuć mene, na svoj mogući pad, krene...

U meni sad sve kuva... a u p.m., pa zar je tribalo bit ovako... jedva da ga vidin nekih 30-ak m.,

gotovo vertikalno iznad sebe, kad začujen, "proša san", sidrište je tu!!!

Nakon toga,

“pusti osiguranje”-vuci uže-kraj užeta-“penji”-penjen...!

 

Ala gušta, pomislin, i glasno povičen jeeeeeeeeee....!!! (ipak nam se Tea neće smijat...! ko to more platit!)

Malo zatim, krenem i ja... hmmmmmm... euforija me brzo prošla, jer je tribalo po skliskom kamenu

čupat čokove, izbijat malobrojne klinove i čudit se, kud je čovik prije mene uspija proć...!

Ipak relativno jednostavno prolazin sve prepreke, dok me Antonio nije upozorija na stinčugu, koja

izgleda ka savršeno hvatište, da je zaobiđen u širokom luku...

Mrcina od 250 kila, samo šta nije kliznila drito u naš smjer... straaava!

Penjen i ulazin napokon u detalj di je Antonio "izgubija" meni se učinilo cilu vječnost...

Gledan di je naša dva mista za ubost čokove, i ne mogu virovat....!!! Na jedvite ih jade izvlacin u okomito skliskoj stini,

noge dršću, mišići lagano otkazuju poslušnost, sad već i od umora i od pogleda u prazan

prostor ispod nogu....

Vičen Antoniu da me vrlo lagano španaje, da proban ispenjat detalj bez njegove pomoći, stalno

ponavljajuć u sebi, "samo nemoj gledat doli, samo nemoj gledat doli....", glava kaže da

nemaš di, jer si osiguran i u sidrištu, ali ovog puta guzica ipak pobjeđuje... a di i neće...

Uz manje šlajfanje ipak prolazin, lakše od očekivanog, i u tren san kod Antonia u sidrištu.

Ostale dvi naveze su već debelo na vrhu stine, a mi još u neizvjesnosti...

Od sidrišta nastavljan ja, lagano u livo, penjen stinu od nekih 15-ak m., i izlazin napokon na široku

i prostranu policu, livo od ferate...

Izlazimo do vrha stine, ovoga puta uz feratu gotovo šetajuc paralelno sa sajlon...

Tu nas čekaju  Ana, Ivana, Tea i Josip II.

 

Kratka pričica, vitar gadno dere, kupimo opremu i šibamo prid pritećon olujon put Sitnog.

Putem beren šparoge, i "kripin", doktoricu, pročelnicu i voditeljicu..., čak ni stinčuga od 250 m,

ne može ubit kavalira u meni, ma neeeema šanse, nema šanse...! Šime čitaj i uči se...!

Bome grmi nad Kaštelima, kišne zavjese već i nad Spliton, dodatno nas požuruju prema autu,

a zveckajuća alpinistička oprema sa pojaseva, dodatno produžuje korak..., znajuć povezanost,

metala i munja...

Ipak smo prošli lišo, ili kako se kod nas udomaćilo, sa zapada je bija "šprlun", po nas, naravno...

 

Sidamo tradicionalno u kafić u Žrnovnici, prepričavamo događaje iz stine i nakon malo vrimena, ja i

Antonio dogovaramo ime našeg smjera... Uskaču naravno i žene, nakon ispričane priče o smjeru,

i udare vrlo nisko u našu muškost, dajući nam prijedlog da smjer imenujemo u "muško mi, muško treba...!",

navodno, zbog težine smjera, di jedino muškić-muškiću može dat ruku...

Ime je iz jedne poznate erotsko-sprd-folk pisme.

I bi odbačeno, trenutno, ali priznajen, dobar pokušaj sa ženske strane...!

Ipak,

da ostanemo u trendu, dajemo ime smjeru, "Sedan dana nisan...", sad jel "milovana", "penjala", ili nešto drugo,

(šta ne smin napisat!), neka svako uzme po želji...

Mora san na kraju ipak upitat Antu, bi li opet ponovija smjer, na šta je ka iz topa reka, "nema šanse!"

Pametnome dosta!

Hmmmm, da smo pametni, bi li uopće takvo nešto i penjali....?

Aj, nećemo sad u detalje....

 

Tekst: Leonardo Đogaš

Fotografije: Ana Buklijaš

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com
 
Radno vrijeme tajništva
uto - čet: 18:00 - 22:00
pet: 10:00 - 14:00