Božić u crnogorskim planinama - 4. dio

01 Veljača 2014

Žubor vode na ušću Mrtvice u Moraču sinoć je djelovao kao uspavanka i to nam se jako svidjelo pa smo ponovo prespavali na istom mjestu. 

Desne litice kanjona Mrtvice čini Maganik. O njemu sam čuo tek kad su prije par godina češki speleolozi tamo pronašli obilje dubokih jama a jedna je postala i prvom otkrivenom crnogorskom tisućicom. Gledao sam na fotkama divlji krš Međeđeg i Treštenog vrha i odlučio kad-tad otići na Maganik. I eto me u podnožju. Maganik ima više pristupa i niti jedan nije lagan bez terenskog vozila, vrhovi su kilometrima uvučeni u planinu. Također, stoji podatak da nema ni markiranih staza. Međutim, pristupi su dobro opisani i nije nas bilo strah da ćemo se pogubiti po planini. Onaj po kilometrima najdalji pristup, s najvećom visinskom razlikom od 1900 m kreće upravo iz Međuriječja u kojemu se nalazimo. Pošto nam se ne da vozat do Nikšića i tražit ceste, krećemo na dugo pješaćenje. Pa dokle stignemo.

Skratili smo koji kilometar provozavši se makadamom do Mrtvog dubokog. Visine nismo ništa uhvatili a barem smo se riješili dijela hodanja. Tu nestaje ceste i penjemo se prema zadnjim kućama. Nema nikakih oznaka i nikoga da nam pokaže put.

Od sela se uspinje nekakav  travnati grebenčić a uokolo je šuma i gusta makija pa pretpostavljamo da tuda ide staza prema udaljenom prevoju. Pogodili smo. Iako je dosta zarasla, vodi u dobrom smjeru. Kasnije se širi kako ulazi u šumaviti pojas i sad više nije potrebno držati ruke pred glavom štiteći se od grana. Nakon sat hoda izbija se na makadam i katun Granica.

Dalje treba makadmčiti do katuna Poljana. To je dosadna, beskrajna cesta koja ubija svaki gušt vijugajući među vrtačama. Bar je pogled predivan. S visinom se sve više otvara i vidi se Prekornica pod nama, Komovi u daljini i beskrajne Prokletije malo dalje.

Kilometri i vrijeme pomalo idu i konačno stižemo u Poljanu. Tu već ima snijega koji je neugodno mekan. Nastavak uspona prema Međeđem vrhu vodi preko škrapa i klekovine.

Noge neugodno propadaju u te stupice pod snijegom, treba dvaput ugazit na svaku stopu kako bi  bili sigurni da nećemo propasti do pojasa. Jedva smo dočekali sipar.

Ostalo nam je još 400 m uspona do vrha. Priječimo uz liticu do nekakvih zasnježenih žljebova. Postalo je strmo i treba tražiti prolaz. Dereze su ponovo na nogama, cepini u rukama. Uspon je tekao sporije nego smo očekivali.

Pogled prema zapadu vratio nas je u stvarnost - treba natrag, svjetla je još vrlo malo. Do vrha je ostalo još 150 metara visine po tim ružnim žljebovima. Drugi put ćemo. Sa zadnjim svjetlom izlazimo na makadam. Ostali su još sati povratka s upaljenim čeonama.

Konačno smo se dogegali do najviših kuća. Tabani su se užarili, noge bole - ipak su prošle mnogo toga zadnjih dana. Vidimo svjetlo u prvoj kući pokraj koje moramo proći. Mislili smo se prošuljati kroz dvorište ali nam to nje uspjelo. Za tren je kava pred nama, rakija, svježe pečeni kruh, sir i vrhnje. Dugo smo ostali kod mlade familije s mnogo djece i jednim didom slušajući o seoskom životu, Maganiku i prošlim vremenima. Kasno smo došli do auta i samo se izvalili u vreće. Ujutro nas je probudilo lupkanje kiše. Krećemo doma. U pravo vrijeme. Kišurina nas je pratila sve do kuće. 

Tekst: Marin Glušević

Fotografije: Marin Glušević i Katja Milišić - Kate