Alpinistička škola - vikend v6.0

07 Svibanj 2013

Ne kaže se uzalud da slika govori više od tisuću riječi (a onima koji inače čuju glasove u glavi bude toga i više :D), pa ću ovaj put manje pisati, ali će zato biti više fotografija. 

 

 

 

 

U subotu rano ujutro kotrljamo se do Makarske, pod Biokovom na brzinu pijemo kavicu, i oko 9 smo ispod Ercegove gradine. Kako smo prethodni vikend visoko podigli ljestvicu očekivanja naše Šefice, ovaj put se od nas očekivalo samo još više i teže, te nikako drugačije!

Zato smo napunili ruksake sa alpinističkom opremom, vrećama za spavanje, odjećom, raznoraznim tekućinama, hranom za 2 dana i krenuli „željezariti“ po nezaspitanoj stijeni, smjer -  „ravno uzbrdo pa di izađemo“.... :D

 

 

Plan je bio nakon izlaska iz stijene doći do Vošca, tamo prespavati, pa sutra još malo „željezarenja“ i vježbanja sistema. Prije penjanja, Šefica nam je oduzela Gri-Grijeve, magnezij, penjačice i ostalu šminkersku opremu, dala svakome po kladivo i rekla da je bilo dosta sa tim „metro“ šemama i da će od nas ovaj put napraviti prave i ozbiljne alpiniste !!! :D  Kladivo nam je trebalo taj dan poslužiti za zabijanje i vađenje klinova, za otvaranje konzervi, rezanje kruha i mazanje paštete, kao utjeha i najbolji prijatelj, za tipkanje SMS-ova, za brisanje guz*ce ili znoja sa čela, za pranje zuba umjesto četkice, za pokriti se ako nam je hladno, pa čak i kao argument u raspravi ako zatreba! :D

Još je rekla i da ako speleolozi mogu hodat 3 sata do jame, da ćemo mi danas hodat barem duplo toliko nakon što budemo gotovi sa penjanjem! Rukavica je bačena !!!

 

 

 

Ovaj put penjemo tako da se mi školarci izmjenjemo u vodstvu i raspremanju, a Šefica nadgleda...i pri tome fotografira međuosiguranja i sidrišta koja smo napravili. Ako je dobro onda nas hvali, a ako nije dobro onda mrmlja nešto sebi u bradu na onom svom „drugom“ jeziku. Naime, iako je prije vikenda naučila još nekoliko naših riječi (štramac, nadožuntat, bava, štraca...) u onom ushitu i uzbuđenju sasvim smo smetnuli sa uma da je uopće nismo naučili beštimat na splitski !!?? I tako je naša bidna Šefica umjesto da beštima, tiho psovala sebi u bradu jer je i njoj samoj taj „drugi“ jezik postao nekako stran i čudan.

 

 

 

 

Oko 4 sata izlazimo iz smjera, penjemo se na tu famoznu „gradinu“ koju je, prema legendi na vrhu brda sagradio neki siroti Makaranin da bi pobjegao od lude žene. S obzirom na kojem mjestu i visini se nalazi ta „gradina“, mora biti da mu je žena bila totalno manita, a bogami ni njemu nije na šufitu bilo sve posloženo...

 

 

 

 

Napokon slijedi (pre)dugo očekivana marenda, za vrijeme koje je nastala i ova legendarna fotografija stupova dalmatinske obstojnosti u bespućima povijesne zbiljnosti alpinizma na Biokovu!

 

 

Nakon toga počinje „rock & roll“, ali ne muzički nego doslovni....Stijene se kotrljaju, mi se prvo spuštamo sa gradine, pa provlačimo kroz neke rupe u stijenama, zatim opet spuštamo i penjemo preko „ajme-meni-di-san-ovo-doša“ sipara, pa tamo pa vamo, pa preko jednog poskoka, pa kroz nekakav klanac, preko divljine gdje se ni helikopterom ne može :D

Ali zato se tu nalazi ljepota skrivena od pogleda koju zaslužuju vidjeti samo oni sa največim žuljevima na stopalima.

 

 

Napokon oko 8 navečer, „odmorni i puni energije“ :D izlazimo na greben, i ravnom crtom još pola sata hodamo prema pl. kući Lokva.

 

 

Taman kad smo stigli, pada mrak, dva-tri griza i put pod noge markiranim putem do Vošca.

 

 

Stižemo na Vošac oko 10 sati, nailazimo na tri planinara iz PD „Panj“, taman večeraju, svira radio, u kući toplo, u peći cvrkuću drva, milina... Vadimo spizu, kripimo se juhama i slanim inčunima. Pokušavam nešto misliti, ali ne mogu jer me zbog umora ni glava vise ne sluša :D .... U nekakvoj izmaglici koja se polagano pretvara u svjetlo na kraju tunela :D, učini mi se da je Bo(rg)cko rekao „da se i on malo umorio“ !!??

Oko ponoć se lagano uvlačimo u vreće i tonemo u zaslužani san.

 

 

Ujutro je plan opet malo željezariti i vježbati sisteme, ali taman kad smo krenuli počela je kiša. Vraćamo se na Vošac (fala ti bože :D ) i pijemo čaj.

 

 

 

Nakon čaja idemo do auta, pa đir do St. Georgea (lat: sanctus Jurissimus) popiti kavicu, pojesti kolače, i poslije toga se spustiti u Bast do penjališta.

 

 

Kad smo već tu došli, naravno bio je red da ponovo nešto pojedemo.... :D

Stala je i kiša, pojavilo se sunce, a svratio je i zeko vidjet jeli sve u redu sa potočićem.

 

 

Ostatak dana smo ponavljali sv. Bernarda, spuštanja, prevezivanja, ovo, ono, svašta-nešta, sami izmišljali komplikacije i kako ćemo ih riješiti, jer je Šefica čvrsto odlučila da iz ove škole moraju izaći najbolji alpinistički pripravnici u Hrvata....ikad.... :D

 

 

 

Mislim da bi i sam Frfa na nas bio ponosan da je vidio koje su to bile varijacije na temu i sistemi :D

 

 

Na povratku smo u Brelima popili još jednu kavicu koja je bila razvodnjena od suza koje su nam kapale u ćikaru jer je došao kraj još jednom vikendu alpinističke škole. Rastanak je bio težak, trajao je dugo, ali smo ipak nekako otišli kućina jedvite jade, stisnutih zuba i pogleda usmjerenih ka budućnosti... :D

 

Tekst: Robi Z. IIIa

Slije: Robi, Ana i Tea