Menoza je milijunski grad poznan po dobrome vinu. Tamo smo kupili potrebnu hranu i ostalu opremu za ekspediciju te iznajmili kombi s vozačem koji nas je odveo u "Puente del Inca", malo mjesto na 2700m, turistički poznato po termama i prirodno napravljenom mostu iznad rijeke Mendoza.

Iz tog mjesta uputismo se pješke prema Provincijalno Parku "Aconcagua".
Prvi dan smo pješačili kroz dolinu Rijeka Horcones do prvog logora "Confluencia" na 3500m. Nakon prospavane noći, napravili smo prvi aklimatizacijski ciklus u galeriju "Placa Francia" koja daje lijepi pogled na južnu stijenu Aconcague.

Placa Francia nalazi se na 4200m i prava je pustinja s komadima suhog prastarog ledenjaka koji se svako malo ruši u svoje pukotine. Već na ovoj visini osjećaju se problemi s disanjem, a nakon povratka u Confluencia i glavobolja zbog dana porevedenoj na toj visini. No nakon prospavane noći, budimo se čili i odlazimo u bazni logor "Placa de Mulas" na 4300m, pravi šatorski grad gdje već vlada zimska klima, popodne često pada snijeg, a navečer se temperatura spušta i ispod -10 stupnjeva.

Tu provodimo 3 dana kako bi se dobro odmorili i aklimatizirali za daljni uspon.

Nažalost, tjelesni tijek aklimatizacije za sve članove ekipe nije bio isti. U baznom logoru postoji medicinski tim koji besplatno daje usluge pregleda trenutne aklimatizacije, tzv mjerenjem "oksigenacije" koja bi trebala biti iznad 84%. Kod Srećka Gregova ona ni nakon dva dana nije postigla iznad 65% i pojavio se blagi edem pluća, tako da je bio primoran biti transportiran helikopterom u dolinu kako se "visinska bolest" ne bi razvila. Tako nas je ostalo trojica: Hrvoje Dujmić, Frane Bebić i Joško Bozić.

Nakon sto smo otpratili dragog kolegu, počeo je naš uspon na prvi visinski logor "Nido de Condores" 5400m. Klima koja vlada gore već je prava visinska, pušu jaki i hladni vjetrovi, a i uhvatila nas je snježna mećava. Nido je ustvari 3. visinski logor, ali smo zbog dobre kondicije preskočili prva dva. Corristeis GPS uređaj i malo sreće, uspjeli smo istovariti "depo" opreme na Nidu i vratiti se u bazni logor.
U baznom logoru nas je, iscrpljene, dočekala drama a to su nasa tri šatora kompletno pokrivena snijegom, pa smo proveli još sat vremena čisteći logor, kako bi mogli pripremiti večeru i napokon zaspati.

Nakon dana odmora, ponovno smo krenuli, aklimatizirani, prema Nidu, uzeli nas depo u kojem se nalazio šator, par podmetača za spavanje, hrana i pribor za kuhanje.
Joško i Hrvoje su razapeli šator, a Frane je dobio dužnost prikupiti snijeg u vreću kako bi ga mogli topiti za vodu unutar šatora. Na zaprepaštenje, dvodnevni domaćin logora iz Švedske me uputio na izvor tekuće vode, što nam je uvelike olakšalo dobivanje pitke vode. Topljenje snijega je dugotrajan posao.
Tada smo dočekali prekrasan zalazak sunca koje kao da je zalazilo ispod nas, i nakon zalaska, suton je jos više od pola sata osvjetljavao visove Aconcague.

Nakon hadne i slabo prospavane noći, jutro smo docekali uz topal čaj. Cilj toga dana bilo je doseći drugi visinski logor "Berlin" na 5900m, a potom se spustiti skroz do baznog logora (4300m). Iako smo to učinili bez većih problema, većina ostalih ekspedicija nas je u čudu promatrala zašto se spuštamo tako nisko nakon drugog visinskog logora. Nije bas razumljivo sto tako olako napustamo teško stečenu visinu, ali kvaka leži u tome da je boravak u visinskim logorima iscrpljujući za čovjeka, i ponekad se više isplati spustiti se niže i priuštiti sebi bolje uvjete za zivot dok se odmaraš za slijedeći visinski uspon.
Stoga smo slijedeća dva dana proveli u baznom logoru čekajući "trenutak" dobrog vremena. Naime, za izlaz na vrh, trebala su nam jos dva dana dobrog vremena.
Na sreću, u baznom logoru, jedan Argentinac čija je zena Hrvatica, nudi usluge Interneta putem satelita, doduse jako sporog, ali dovoljno da u deset minuta učitaš stranicu na kojoj besplatno dobiješ vremensku prognozu za slijedeća 2 dana.

Spremni za vrh, uputili smo se ponovno na prvi visinski logor, Nido, s namjerom da prespavamo i nakon toga osvojimo vrh 12-satnim usponom. No, nakon 6-satnog uspona na Nido, imali smo lijepu stvar za vidjeti! Naš visinski šator bio je opljačkan i uništen. Vjerojatno je neka ekspedicija tražila komad hrane ili opreme, ali su usput kompletno uništili šator. Prava drama! Sunce zalazi, temperatura brzo pada i noćni vjetar se diže. Razmišljamo gdje i kako? Nazad? Ili ući nekom drugom u šator ko' što su nama?
Odlucismo se za treći potez, možda očajnički, idemo zakrpati šator s "power tape-om". Nešto jače trake za lijepljenje imali smo svega dovoljno da zakrpimo niti trećinu satora. I pravom momentu, skočila nam je ekipa USA u pomoć i dala nam cijelu jos jednu "rolu". Ali ni to nije bilo dovoljno. Rastrčali smo se po logoru i nakon par desetaka minuta vratili smo se s jos jednom rolom. Interesantna stvar da nam je tu rolu donirala srpsko-slovenska ekspedicija. Lijepiti traku na toj temperaturi nije bilo moguće bez predhodnog zagrijavanja, jer se ljepilo doslovno smrzlo. Na svu sreću, sjetili smo se upaliti plinsko kuhalo…

Cjelonoćna vjetrovita noć nije uspjela raskidati naš jadni šator, i to nam je dalo šansu da ipak osvojimo vrh slijedećeg dana.
Probudismo se u 4 ujutro, i brzo spremili za uspon. Vani je jos bjesnio vjetar u kompletnom mraku, ali nebo je bilo čisto, dobro vrijeme.
Već u prvih pola sata uspona noge su se počele smrzavati, bez obzira na dobru obuću, pa smo s nestrpljenjem čekali izlazak sunca, da prekine tu agoniju koja je naknadno počela osvjajati i druge dijelove naših tijela. Berlin smo dosegli vrlo brzo, i sada nas je čekao put kojeg jos nismo kročili. Na putu nailazimo na druge ekspedicije, svaka sa svojim problemima, ali uglavnom svi nekako "krpaju" naprijed. Izlaskom sunca uhvatili smo već preko 6000m, i sada je zrak toliko slab da je tempo napredovanja jako usporen, svaki korak je priča za sebe.
Nakon par sati osvajanja par stotina metara više dolazimo na veliku strminu "Canaleta", gdje se penjači gube u sitne točke pred očima. To je trenutak kada dušom vise ne možete klonuti jer vrh izgleda prokleto blizu. Premda i nije baš.