Špilja Vranjača

11 Prosinac 2019

Još kao dijete slušao sam priče starih kako negdje tamo daleko iza mističe planine Mosora leži zemlja u koju su oni hrabrog srca i pustolovng duha dobrodošli zaviriti i otkriti njezine skrivene tajne. A jedna od njezinih mnogih tajni skriva se na samom kraju sela Kotlenice, na sjevernim padinama planine Mosor, na samom rubu stare šume, u kraju kojim su kroz vjekove gospodari ljudi iz obitelji Punda.
Iako je mještanima Kotlenica od davnina bilo poznato to mjesto na kojem se nalazio otvor u samu utrobu zemlje, tek je odvažnošću i hrabrošću jednog dječaka Stipe Punde davne 1903 godine, otkriveno ono što danas znamo pod imenom špilja Vranjača.

Za građane Grada Splita i okolnih mjesta u ta davna vremena, ona je i dalje bilo mjesto iz bajke s likovima poput vještica, trolova, zloduha i vukova, koje nisu služile samo kako bi zaplašile malene već i kao poučne priče za odrasle, koje su se rado pričale uz pucketanje vatre u dugim zimskim noćima.
Profesor i pustolov Umberto Girometta zajedno sa svojim špiljarima ukrotio je taj mračni bezdan, a u njegovim dubinama umjesto vještica, trolova, zloduha i vukova pronašao je tek nekolicinu špiljskih račića, kornjaša i pauka, te ne baš tako strašnih šišimaša.
Meni je od uvjek bio zanimljiv detalj jednog starog putopisa kojeg sam slučajno pronašao na policama gradske knjižnice u kojem pažnju zaokupljaju zanimljivi detalji u tekstu i sveprisutna tajnovitost naroda patuljaka za koje autor teksta piše da žive u našim planinama, te sa svakim ponovnim listanjem te knjige u meni bi se uvjek iznova probudila nada da je nekada ne baš tako davno bilo moguće susresti patuljka upravo u mjestima poput špilje Vranjače.

I tako generacije poslije Umberta Girometta i njegovih špiljara, tragom već utkanim u kršu mističnog Mosora zaputio sam se zajedno svojim Mosorašima na putovanje u želji da posvjedočim iz prve ruke o tajnama tog podzemnog svijeta i možda barem na trenutak krajičkom oka ugledam patuljka.
Teška mora očekivanja ispunjavala je moje srce i srdašca manje od dvadeset duša koja su se tog kišnog subotnjeg jutra okupila pred ulazom u špilju Vranjaču. Već sam ulaz u špilju je istinsko čudo koje ostavlja bez daha. Vidno uzbuđeni, uz pratnju našeg domaćina i pod budenim okom naše Diane i Marka pažljivim korakom krenili smo se spuštati niz četredest metara duboku urušenu vrtaču, stepenicama sve do prve velike dvorane.
Taj ulazni dio u špilju je bez ikakvih špiljskih ukrasa, ali tim je veće bilo oduševljenje kada smo dalje kroz velebni podzemni splet tunela i odaja došli do ogromne dvorana prepune podzemnih bisera raznih boja i oblika.

I odjednom, samo tako zašli smo u zemlja tišine, okupane mistikom, koja kao da sanja u vjekovnoj tišini, a koju tek povremeno naruše šaputi nepozvanih došljaka.

Tu u polumraku tame, gdje se igraju sjenke i mašta se često zaigra pa su mnogi Mosoraši u špiljskim ukrasima vidjeli obrise Djevice Marije, sova, zečeva, krokodila i ljudskih lica, ali ja, ja sam svugdje oko sebe vidio patuljke, kako pritajno, nepomično, okamenjeni, promatraju i osluškuju nas došljake koji smo zašli u njihov podzemno carstvo, spremni da u svakom trenutku ožive ako ugrozimo njihov dom.

Domaćin nas je uvjeravo da su to samo stalaktiti i stalagmita, špiljskih stupova i arkade, ali ja sam znao da su to prikriveni patuljci.

Domaćin je također spomenuo da su u dubinama špilje još za vrijeme njegova oca rađeni iskopi, jer je njegov otac otkrio da je u djelu špilje tlo pod nogama šuplje, ali su radovi naglo prestali.

On navodi da su razlog podzemne vode i opasnost od urušavanja, ali moje mišljenje je da je posrijedi nešto drugo, da ispod šupljeg poda špilje postoje prirodni tuneli, odaje i sami gradovi koji se kriju u stalnoj tami, u kojima se nalaze patuljci koji tamo žive od najranijih početaka, ali i drugi stvorovi stariji od patuljaka, čiji opisi ne postoje.

Uspinjujući se prema vanjskom svjetu i signalu mobitela osjećao sam zadovoljstvo jer sam na 85 metara dubine upoznao pravu rajsku ljepotu ali i patuljke, ta gotovo zaboravljena bića koja ako ne gledate pažljivo, možda ih ne vidite, ali oni su, svakako, tu.

Tekst: Miro Kurtović
Fotografije: Diana Baričević