Premužićeva staza – kako smo uživale na Velebitu

12 Lipanj 2019

Dugo godina sam imala želju preći Premužićevu stazu na Velebitu. Strpljivo sam čekala da se zvijezde poklope kako bih mogla uživati par dan u pješačenju po Velebitu. San se napokon ispunio proteklog vikenda. Željela sam je proći u malom društvu. U petak, najranije ujutro u 04:30, sam se našla sa svojom dugogodišnjom prijateljicom iz fakultetskih dana, mojom Dijom i zajedno smo krenule na autobus iz Splita prema Senju. Autobus ide magistralom i vozi šest sati do Senja. Vožnju smo koristile da se još malo naspavamo kako bismo bile spremne za Velebit. U Senju smo popile prvu kavu i nakon ugodnog razgovora s konobaricom, koja je u mladosti živjela u Splitu, krenule smo prema stanici s koje se polazi prema Kuterevu, kombijem u 14:15. U kombiju je vladala ugodna atmosfera i domaći su nam davali savjete kako se ponašati u planini. Vozač nas je ostavio u Oltarima, iz kojih vodi planinarska staza prema domu Zavižan. Na domu smo bile točno u 19:00 sati, nakon četiri sata uspona.

Kad smo se smjestile, popričale smo s domarkom, upisale se u Knjigu dojmova i krenule na počinak jer nas je sutra čekao naporan dan. Plan nam je bio da u subotu prijeđemo veći dio Premužićeve staze i da spavamo u skloništu Skorpovac. Iako, nekako sam mislila da bismo mogle taj dan doći i do Ravnog Dabra, Diji to nisam spominjala, ne želeći ugroziti prijateljstvo preambicioznim planom. Domara Milu sam zvala dok sam planirala obilazak Premužićke, međutim bio je prilično skeptičan da ćemo uspjeti doći do Ravnog Dabra i tamo prenoćiti. Ujutro smo krenule točno u pet sati sa Zavižana i za dva sata smo bile na Rossijevom skloništu.

Nakon marende put nas je vodio po možda najljepšem dijelu staze, i za dva ipo sata smo stigle do planinarske kuće Alan. Ponovno je slijedila marenda pa zatim izvrsna kava koju nam je skuhao domar. Nismo se puno zadržale, samo smo napunile boce vodom i nastavile stazom. Nakon dvadesetak minuta staza prelazi na južnu stranu Velebita.

Zaustavile smo se na Buljmi, napravile selfi, divile se prekrasnom pogledu na more i otoke i opet put pod noge.

Do Alana smo na stazi srele samo par ljudi, tri Zagrebčanina koji su odlučili u jedan dan prijeći stazu i ekipu mladih planinara iz Bjelovara koji su iz Alana krenuli prema Zavižanu. Dijo i ja smo većinu puta hodale razdvojene, svaka u svom tempu i usvojim mislima. Dogovor je bio da se nađemo na skretanju za Ograđenicu i tamo se čekamo. Putem prema Ograđenici sam srela dva planinara koji su vraćali prema Alanu, malo popričala s njima i krenula dalje. Nakon pola sata šetnje vidjela sam ispred sebe sitnu ženu s ogromnim ruksakom na leđima. Kako sam joj se približila, čula me je i okrenula se. Smješak od uha do uha, i kod nje i kod mene.

Normalno da se znamo, bilo bi i neobično ne vidjeti poznatu osobu na Velebitu. I to ni manje ni više nego prvu Hrvaticu i prvu ženu iz Jugoistočne Europe koja prolazi Viu Dinaricu, dragu Šibenčanku Tatjanu Bračanov. Tatjana i ja se poznajemo s instruktorskih tečajeva, a ovaj susret je bio prava prilika da se bolje upoznamo i da joj bar jednim malim dijelom njenog velikog puta pravim društvo. Odmah je pao dogovor da do kraja Premužićke idemo zajedno i da zajedno isplaniramo gdje ćemo spavati tu noć. Odmah sam joj predložila Ravni Dabar, ipak će nas biti tri, pa ako i padne mrak bit će lakše kad smo skupa. Sačekale smo Diju koja je došla uskoro i zajedno krenule prema skretanju za Ograđenicu. Do tamo nam je trebalo četiri sata po kršu i suncu koje je nemilosrdno pržilo.

Ali i to je draž Velebita. Nakon pola sata od skretanja stigle smo do Korita i napravile pauzu te napunile boce izvorskom, hladnom vodom. Nakon Korita put nas je vodio prema Skorpovcu. Svaka je išla svojim tempom i u svom filmu. Na Skorpovcu su nas dočekali konji i predivno uređeno sklonište. Jedina mana je što cesta vodi do njega i ubija ljepotu ove predivne planine.

Bilo je šest popodne tako da smo odlučile nastaviti i noć provesti kod Mile na Ravnom Dabru. Zadnji dio puta je bio najnaporniji jer smo već bile jako umorne od cijelog dana pješačenja. Točno pred mrak, oko 21:30 smo stigle do doma. Veseli Zagrepčani su slavili rođendan ispred doma, a mi smo se samo željele dokopati kreveta. Nakon večere ja sam se zavukla u vreću i odmah zaspala dok su Dijo i Tatjana ostale s Milom prepričavati događaje današnjeg dana. Ujutro smo se ustale oko sedam. O velikodušnosti Ličana ne treba puno ni pričati. Ali ipak moram pohvaliti Milu koji mi je u osam ujutro servirao 2 kg odojka, kobasice i pome. Nije moglo bolje nakon jučerašnjeg dana. A da ne bi završilo bez deserta pobrinuli su se Zagrebčani koji su nas počastili domaćim kolačima i tortama.

Nas je još čekao uspon do Dabarske kose, pola sata od doma te povratak na Premužićevu stazu, pa dva sata do Baških Oštarija. Putem smo se držale zajedno i uživale u novim krajolicima Velebita.

U trenutku kad smo stigle do kraja Premužićke ugledale smo žuto auto i Vincija koji se nedugo prije spustio s Badnja. Stigao je točno kad smo završile s našom avanturom.

Ova tri dana Velebita su bila nezaboravno iskustvo. Ponosna sam na Diju koja je junački izdržala cijelu turu i usprkos žuljevima ni u jednom trenutku nije kukala. Iznimno mi je zadovoljstvo što smo dio Vie Dinarice provele s Tatjanom i barem joj malo pravile društvo na dvomjesečnom putu. U Baškim Oštarijama smo se pozdravili s Tatjanom koju su čekali kći, zet i unučica, kako bi je opskrbili potrebnim stvarima za nastavak puta. Inače, Tatjana je posvetila ovaj put dug 1300 km svim ženama, majkama, kćerima, bakama..., njihovoj upornosti i izdržljivosti. Nije slučajno da smo se baš tu srele, u srcu Velebita. Tatjanu možete pratiti na njezinom facebook profilu https://hr-hr.facebook.com/GemmaDelmatica/ i dati joj podršku na daljnjem putu. Tatjanu ćete moći i upoznati zadnju srijedu u studenom, u Quasimoda kada ćemo s ovom hrabrom ženom popričati o svemu što je doživjela na Vii Dinarici. Želim joj puno zdravlja, sreće, dobrih ljudi i lijepog vremena kako bi izdržala do Prokletija i Albanije. Tatjana, vidimo se nakon što se vratiš! Vinci, hvala što si uvijek tu kad treba i hvala što na tebe uvijek mogu računati. Na Velebitu nema signala ili ga ima jako malo tako da je bitno da imate osobu koja u svakom trenu zna gdje ste i koja ima pravu informaciju u pravo vrijeme.

Dijo, Vinci i ja smo se iz Baških uputili prema Starigradu kako bismo ručali u Dinka i time zaokružili predivno iskustvo Velebita.

Kad sam proučavala kako proći Premužićku shvatila sam da nedostaje informacija. Također, na nekim mjestima su satnice prilično točne dok su na nekim mjestima upitne. Ili smo mi bile spore. I neka od križanja su uništena cestom pa treba malo vremena za snaći se.

Sve u svemu, nezaboravno iskustvo koje jedva čekam ponoviti. Želja mi dati vam par informacija koje bi vam mogle biti korisne kad se uputite jednog dana na Premužićku:

1. Bus iz Splita za Senj je u 05:00, cijena 191 kn
2. Kombi iz Senja prema Oltarima je u 14:15, cijena 28 kn, potrebno je reći vozaču da vas ostavi na početak ceste prema Zavižanu
3. Oltari – Zavižan cca 4 sata laganog uspona – paziti na skretanje na planinarsku stazu, nedugo nakon izlaska iz kombija
4. Na pola puta do Zavižana je ulaz u Nacionalni park Sjeverni Velebit, cijena ulaska s planinarskom iskaznicom 30 kn (molim ne zaobilaziti plaćanje jer time pomažemo razvitku nacionalnog parka)
5. Cijena noćenja na Zavižanu s planinarskom iskaznicom 40 kn
6. Zavižan – Rossijeva koliba cca 2 h
7. Rossijeva koliba – Planinarska kuća Alan – cca 2:30 h
8. Planinarska kuća Alan – skretanje za Ograđenicu cca 4 h
9. Skretanje za Ograđenicu – Korita cca 0:30 h
10. Korita – Skorpovac cca 1:30
11. Skorpovac – Dabarska Kosa cca 2h
12. Dabarska Kosa – Planinarski dom Ravni Dabar - cca 0:30 h – spuštanje
13. Spavanje na domu 45 kn
14. Planinarski Dom Ravni Dabar – Dabarska Kosa cca - 0:30 h – penjanje
15. Dabarska Kosa – Baške Oštarije cca - 2h

Kratke pauze su uračunate u vremena. Dulje pauze smo radile na Rossijevoj kolibi, Alanu i Koritima (cca 1h svaka pauza) i to nisam računala u vrijeme.
Sretno svima koji se odluče na pješačenje Premužićevom stazom!

Tekst: Aleksandra Kuzmanić
Fotografije: Tatjana Bračanov, Diana Baričević i Aleksandra Kuzmanić