17 Studeni 2017
Surdupu u pohode
Još je mrak dok se vozimo prema našem odredištu-Surdupu koji se naslonio svojim obroncima na Dinaru s zapadne strane. Dan s mirisom kiše pomalo me drži u neizvjesnosti, olovni oblaci i južni vjetar ne obećavaju da ćemo ostati suhi.
Ne damo se mi pokolebati, oblaci su samo trenutno stanje, a naša srca lupaju, adrenalinski pogon uključen. Uz par korisnih savjeta formiram grupu sa svojim pomoćnim vodičima Biserkom Kovačević i Antom Bigavom, lokomotiva za sobom vuče 50 duša koji kao jedan oživljavaju zaboravljenu unsku prugu.
Ulazimo u mali raj, Surdup koji nas dočekiva jesenjim mirisima, koji nas dočekiva "gorućim" šumama, zvukovi šuškanja padnutog lišća sviraju nam jesenski ditiramb. Borim se protiv transa koji mi izazivaju ove ljepote, ujedno svjestan činjenice, moram naše Mosorašice i Mosoraše s dvije drage Šibenčanke, članice HPD sv. "Mihovila" koje su nam se pridružile u Kninu, provesti kroz ovo područje na siguran način.
Već koračamo putićima koje sam memorirao sa svoja dva izviđačka pohoda, a nagrada koja me motivira dalje upravo su ti osmjesi, veselje, sreća, druženja, upoznavanja...Dolazimo na čistinu s koje mi se otvara prilika za grupnu fotografiju.
Okupljamo se i klik, uhvatio sam 50 dragih duša stopljenih s bojama jesenskog akvarela u pozadini, a kistovi su neumorni, šara priroda i pokazuje nam svoj talent dok mi odlazimo dalje u "goruće" šume i ne osvajamo, već iskazujemo duboko poštovanje prema ovom komadiću raja. Putevi su zapušteni i obrasli. Kao lokomotiva s mačetom u ruci otvaram puteve našoj kompoziciji.
Korak po korak u njedrima Surdupa napravili smo krug, ostavili trag u beskraju. Već smo u Rakovom potoku, toj bistroj slatkoj vodi gdje sam se umio, saprao sve tragove civilizacije, osjetio sam veliko olakšanje i kao leptir poveo svoju kompoziciju do monumentalne stijene koja nas je zadivila, usisala svojom ljepotom, magnetično postali smo svi jedan veliki plus i tako zaljepljeni na kameni monolit s predznakom minusa ostali bez riječi, bez daha u tišini.
Ostali bi mi tu zauvijek, no realno valja nama nizvodno prema civilizaciji. Dogovor je pao, u Knin na malo osvježenje uz ugodno čavrljanje i prepričavanje dana. Bio je to povratak na asfalt, bio je to povratak u svijet od kojeg smo bar na kratko, pobjegli i napunili baterije. Naš akvarel ostao je u Surdupu. Vratit ćemo se!