Lijep je osjećaj znati da je ovo tek početak
08 Travanj 2015
Dan poslije uvodnih predavanja ljetne alpinističke škole i prvih (još uvijek sramežljivih) pogledavanja došao je red na prvu vježbu i pravo upoznavanje s ostalim školarcima, vodičima, a i opremom.
Okupljamo se u ranu zoru, pred pristupnom stazom penjališta. Ipak moramo biti u stijeni prije jakog sunca.
Hm...možda neki drugi put.
Ovaj put, kako i priliči početku školice, nalazimo se u 9.30 na cesti ispod crkvice Gospe od Sedam žalosti i krećemo prema Šantinim stinama.
Nakon što smo svi postrojeni i pobrojani, voditeljica škole Tea nas upoznaje sa Mosorovom opremom dok ostatak instruktora pažljivo postavlja konope/užad.
Mi cupkamo i jedva čekamo neko penjanje ili abseil, ali ništa prije čvorova. Dok pokušavamo naći neku radost u tome, ponavljanje je već gotovo i 4 konopa spremno dočekuju nas, više-manje mlade, alpiniste pačiće.
Kao i inače, odmah vas bace u vatru da vide jeste li spremni za zvanje alpinista, dakle Dulfer. Ma spremni smo mi i za to, neće nas koji spaljeni vrat i/ili prepone odvratit od nauma.
Nakon Dulfera, abseil je mala beba i svi vidno uživamo u njemu , 4 puta. Još nešto penjanja za kraj kako bi vodiči vidjeli od čega smo napravljeni i otpravljaju nas kući.
Ipak nas ima i gladnih pošto je jedan psić ukrao sve jogurte i poneki burek. Vlasnica se ovim putem ispričava svim oštećenima.
Slobodni smo do sljedećeg jutra u 9.30.
Na nedjeljnom repertoaru nalazi se prusiciranje. Svi smo se hrabro uspjeli uspeti do 1,50 m od poda, kao i jednako tako hrabro abseilati tih 1,50.
Nakon uspješno odrađenog prusiciranja, krećemo na izmjenično penjanje i prevezivanje, sve dok i posljednji nisu popadali sa nogu. Ovaj put nije bilo gladnih, jer je psić dobio pola litre jogurta samo za sebe.
Lijep je osjećaj znati da je ovo tek početak.. čitav jedan novi svijet se otvorio pred nama i čeka na nas...
„U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.“
- Tin Ujević
