25 Studeni 2014
Početkom 10. mjeseca kao i svake godine održao se alpinistički logor Glavno da se klajmba. Sa sjedištem u Brelima, logor je trajao tri dana i pohodilo ga je oko 200 posjetitelja, što alpinista, sportskih penjača, planinara, šetača, prijatelja i slučajnih posjetitelja. Ovo je izvještaj iz pera Josipa G.
S prvom objavom o ovogodišnjem Glavno da se klajmba šaljem prijavnicu i tražin ko će mi bit sa druge strane užeta. Mišina odma nudi svoje truplo i to rado prihvaćam. U tjednu prije samog kampa trčimo po gradu sakupljajući zagubljena užeta, klinove…isto rade Kosa i Leo koji su se također dogovorili bit u navezi.
Nitko nije bio u mogućnosti u petak se pridružit kampu pa je dogovor da se nalazimo u subotu rano ujutro i klizimo prema Brelima.
Ali nije sve bilo tako jednostavno…
U petak poslijepodne zvoni mobitel, kaze mi: zove Mišina!
- Leo o Kosa ne mogu ić, idemo sami!
- Ajd neka…nije strašno! Kad krećemo?
- U 6?
- Može!
I to bi bilo stvarno dobro da je tako bilo…nakon nepunih pola sata opet ista pojava na mobitelu: zove Mišina!
- Ipak ide Leo!
- A Kosa?
- Kosa ne ide! Ide hareme sa Leom!
- A tuuuu smo lave! Znači penje sportske?
- Penje, penje!
- Kako ce ga Bocko lipo pozdravit kad ga vidi!!!
- HAHAHA!!! Onda u 7 se vidimo!
- Al nije bilo 6?
- Je, al Leo se tako dogovorija sa haremom pa moramo to poštovat!
- Neka onda bude kako harem želi!
- Neka onda bude kako sportski penjači žele! Heheh :)
I tako napokon dođe subota! Idemo prema Brelima, u Omišu jedemo burek, pijemo jogurt…vozimo dalje kad ugledamo nebo iznad Brela. Nešto nam se čini da se kišica sprema. I tako svakim kilometrom par kapi više padne na nas da bi nas u Brelima dočekala lipa kiša!
Uvučemo se u Nippera, tamo nas već čeka Mosoraški AO odred sastavljen od Tee, Ane i Daše. Pijuckamo kavicu i brojimo kapi. I kapi su na poslijetku posustale pa se bacamo na brzi doručak br. 2 i pribacujemo opremu u Anino auto jer nas ona i Tea vode na Borovac. Pozdravljamo Lea koji ide penjat SPORTSKE SMIJEROVE a mi put pod 4x4 kola!
Nakon kiše uvijek dođe sunce, a kad dođe sunce nakon kiše dođe i sparina, a kad dođe sparina dođe i znoj, a kad dođe znoj dođe mi da popizdin (krepan) i bacin se u najbližu jamu (hlad). Nekako smo Mišina i ja dovukli svoja tjelesa do pod stinu, di nas čekaju Ana i Tea. One će naravno prve, a dva morža idu za njima!
Smjer je “Varijanta Solje” III-IV 200m. izgleda divno, čak da bi reka lagano! Ana kreće. Jedno međuosiguranje, pa drugo…čekamo treće…Mišina nudi Moto kekse, kaže da nije bilo nigdi kupit Tuc-Tuc! I dalje čekamo treće Anino međuosiguranje. Pogledavamo se Mišina i ja…nešto tu smrdi, ako je Ane ovako spora i pažljiva ima neki zajeb garant! Stalno upozorava na pojedine djelove, ovaj je klimav, ovaj će past, ovo stablo ne valja, od ovog bižite ča…al napokon izlazi na policu i radi sidrište. Za njom piči Tea!
Dok Tea to laganine prolazi Miško i ja se spremamo i bacamo kratke dogovore, napokon ulazimo u smjer!
Krećem prvi i vidi čuda, Ana je bila u pravu! Sve je krušljivo, klimavo, mekano, tanko… Jedva pronalazin mista za klinove koja drže, uspjevan gurnit par čokova, čak je jedno stablo dobro za gurtnu. Dolazin do Ane i ne mogu virovat šta vidin! Tea pimpla ko Prosinečki, sve oće neće! Pa uzme kiln, namišta ga, udre jednom, udre drugi put, pa ga izvadi…uzima friend pa ga stavlja na jednu, na drugu stranu… Mislin se: čoviće šta je ovo!!!
Kad je Tea riješila taj problem zoven Mišinu da krene penjat. Lagano izvlačin konop i čujen da izbija kiln…I izbija ga Mišina minut, izbija ga dva, povuci-potegni iščupati ne mogu! Izbija ga tri minute al klin se ne da. Ane se misli da ga pozove da krene dalje, neš ti klina kad od dole glas se šuje: Španaji, penjem!
Aj dobro…doša i Mišina na prvo sidrište! Malo čakulamo o prvoj dužini kad se začuje glas s neba: Ne idite dalje!
Sunce ti žarko šta je sad!? Obojica okrećemo glavu put neba kad ono opet isti glas: Ne idite dalje! Sve će se odronit!
Aha! To su Teini savjeti! Odma nam je laknulo! Al istovremeno i smračilo pred očima…šta da činimo sad! Tea nas upućuje u neki zaspitani smjer koji se pruža uz ovaj naš kojim smo krenuli! Nemamo izbora nego se prebacujemo u taj smjer. Da bi došli do njega trebamo svejedno popet još jedno 15-ak metara pa onda priječit do sidrišta još 15-ak metara! Mišina se upušta u taj pothvat i relativno jednostavno uz par sitnih poteškoća stiže do sidrišta. Sad bi trebali nastavit dalje al nam se u glavi vrti informacija: ovaj smjer je ocjenjen 6c!
Velike nas brige more sta da radimo…nastavit dalje il se bacit na marendu! Odlučujemo probat dalje pa moje truplo kači o sebe svu opremu koji imamo sa sobom da se mogu pomoć u težim detaljima! I krenem ja tri-četiri spita postaje sve teže, prođen još dva, već sam u prevjesu, navučen se nekako na idući kad ugledan iznad sebe kako taj prevjes ne posustaje nego se izvija iznad mene!
E pajdo moj, bilo je dosta! Vičen Mišini da moran otpenjavat i on me pažljivo prati. Nakon nekog vrimena eto mene napokon ravnom pod nogama, na polici sa Mišinon!
Odustajemo od eventualnih akrobacija i bacamo se na prsut! Žvačemo ga nemilosrdno, jedemo preostale Moto kekse i spremamo se za abseil.
Dvi dužine abseila i eto nas na dnu smjera! Tu ćemo sačekat cure i lagano se spustit nizbrdo!
A sad ženski izvještaj- by Ana i Tea
Cure su za to vrijeme penjale, na vrhu smjera ih je dočekao malo čudan "lik", pa su malo uživale u pogledu i slikale se i krenile nizbrdo na tulum.
Smjer je veoma lijep. Ali je druga dužina užasno krušljiva i sve izgleda kao da će ispasti. Sidrište smo napravile na nekom drvcu, nakon čega ide još jedna malo čudna dužina no nakon što Tea pronalazi klin sve je odmah lakše. Malo lijevo, malo desno i eto nas na odvajanju. Na početku lijepe travnate police i prečke u desno odvaja se solja i varijanta solje. Razmišljam si kako bi mi bilo da idem u Solju. Umrla sam od straha u onom krušljivom, a nisam ni blizu najtežeg dijela. No, ostavljam to iza sebe i po travnatoj polici bježim na desnu stranu. Eto stabla. Divota! sjedam u travu i divim se pogledu.
Umalo zaboravljam da penjem i ko u snu sam. Anin povik: Penjem! budi me iz misli i brzo ju osiguravam. Ubrzo je Ana gore nakon čega ona kreće u vodstvo. I tako još par dužina do našeg dragog novog prijatelja.
Tu završavamo smjer i odlazimo desno gdje je lagan teren. Pičimo uzbrdo po šumici i nešto sitno penjanja po nekoj II-ci i eto nas za po ure na vrhu. Slikavanje i put auta.
Tulum je bio veoma propisan. Nažalost većina Mosorove ekipe je pobigla prije, te na poprištu ostajemo samo Leo i ja. Leo se navodno već popodne umorio te oko 11 bježi u krevet. No, boje Mosora ostajem branit sama i tako činim sve do 4 ujutro.
Tulum lijep, ne previše ni premalo. Premalo je bilo jedino sna jel kad me alarm probudio u 7 samo sam se okrenula na drugu stranu. No trebalo je poći penjat pa se ubrzo dižem. Na svu sreću ni moje penjačke partnerice nisu u punom zamahu pa sjedamo još i na kavu. Skraćujemo planove i odabiremo kratki a navodno slatki Sretan rođendan Roberto, 6a+ u Malom Borovcu. U golfa utrpavamo još par ljudi i kako je njemu teško ne dolazimo skroz do vrha ceste što nas i malo usporava. No ubrzo smo na ulazu u smjer. Veks kod auta nije mogla nać penju pa je posudila od Ive, koja je posudila od nekih tamo ljudi. I tako ulazim ja u prvu dužinu. Psujem kako ovo može bit lijepo. Sve nešto na trenje, radjatori, spitovi čudno, no prolazim. Na sidrištu osiguravam Veks i Ivu koje penju paralelku. Dok su došle gore imam šta za vidjet Ivine posuđene penje su se raspale, a Veks penje u jednoj svojoj i jednoj Ivinoj penji. Vadim fotić kako bi ih slikala i ne primjećujem da mi nije zakvaćen. Puštam ga iz ruke i fijuuu. Ode fotić. Ništa strašno i već smo sve tri na sidrištu. Kemijamo dalje. Ne sviđa nam se smjer, prognoza je loša, nemamo penja dobrih i odlučujemo absajlat. Iva i veks su brzo dolje i meni vezuju reverso jerbo sam ga pozabila. Vučem i vučem i nemrem izvuč. Zapelo je negdje, Ništa, ajmo polulađarac i dolje. I na pola puta imam šta vidjeti. Na reverso su pričvsrtile i mog plišanog soba koji je zapeo u drvo. Spuštam sebe i soba i eto počinje kiša. Brzo se stromvalujemo dolje i do auta već sije sunce.
Ostatak dana je prošo u kavi i pozdravima s ekipom. Uskoro ćemo opet zajedno.
Predivno druženje i atmosfera na ovom kampu obavijat će nas sve do sljedećeg. Vidimo se tamo.
Tekst: Josip Glavinović i Tea Čalogović
Fotografije: Josip Glavinović, Tea Čalogović, Ana Buklijaš i Josip Marin.